Daliću, lupi šakom po stolu i izbjegni sudbinu neprežaljenog Hrvata

Nema momčadi, kluba ili reprezentacije koja nema problem sa zaslužnim veteranima. Kako se i produžio i životni vijek čovjeka – produžio se i igrački vijek. Mi ćemo se u ovoj priči posvetiti samo hrvatskoj reprezentaciji, u njenoj mahom krasnoj 34-godišnjoj povijesti. Makar, to može biti priča bilo kojeg kluba ili nacionalne momčadi…

I dok sada izbornik Zlatko Dalić trpi lavinu kritika zbog forsiranja starijih igrača, čak i na bezobrazan način, kao da nikad nije bio drugi i treći na svijetu, činjenica jest da je za svaku sportsku momčad koja pretendira da bude uspješna – najvažnija smjena generacija. Ona je jamstvo kontinuiteta obnove moći. I ako se zanemari dođe se u situaciju “mumifikacije”.

Naša reprezentacija od prvih dana ima problema s tom pojavom. Upravo su tim terminom – “mumifikacija” – kritičari označavali završni dio sedmogodišnjeg mandata Ćire Blaževića. Nakon što je osvojena brončana medalja na svjetskoj smotri 1998. godine u Francuskoj Ćiro se baš nije potrudio pomlađivati momčad.

Ćiro vjerovao u “senatore”

Vjerovao je u „senatore„ do zadnjeg trenutka, pa se vrč o vodu razbio najprije u kvalifikacijama za Euro 2000. u Belgiji i Nizozemskoj. I raspad se osjećao i na početku izlučnog natjecanja za svjetsku smotru u Japanu i Južnoj Koreji dvije godine kasnije. Na kraju, Ćiro je morao otići, pričao je da ga je otjerao tadašnji predsjednik Stjepan Mesić.

Ali, njegov odlazak dogodio se nakon razočaravajućih i mizernih 2-2 na maksimirskom stadionu protiv Škotske. Vjerovao je do zadnjih momenta herojima iz Francuske koji su gubili na snazi i moći. Prvi koji je osjetio da je trenutak za otići bio je Zvonimir Boban. Nagla je to odluka bila, nakon onih nesrtenih 2-2 protiv Jugoslavije. Nije se išlo na Euro, Savez je to pokušao kompenzirati jakim prijateljskim utakmicama. Pa se u Parizu 1999 u porazu 0-3 protiv Francuske Boban odlučio oprostiti od nacionalnog dresa.

No, ostali su Stanić, Jarni, Štimac, Soldo, Asanović, Prosinečki, Šuker i Bokšić. Igrali su po europskim klubovima, ali im je snaga kopnila. Nakon Ćirinog odlaska tu je momčad preuzeo Mirko Jozić. Ponešto ju je pomladio, sjajili su dalje u kvalifikacijama Rapaić i Balaban, ali je jezgro „vatrenih„ ostalo. To ga je i stajalo neuspjeha na svjetskoj smotri u Aziji.

Čuveni Hrvat oštro po Vatrenima: ‘Osjećam se ranjeno dok ovo gledam, kakva nebriga i nedisciplina’

Nisu bili niti sjena

Šuker, Bokšić, Stanić, Jarni i Prosinečki nisu bili ni sjena ljudi otprije četiri godine. Asanović se nešto prije oprostio… Poraz protiv Meksika bio je znak za uzbunu, hitno je Šuker maknut iz momčad, kao i mnogi drugi, a mladići su predvođeni Vugrinecom i Rapaićem u drugom kolu skupini rastavili Talijane. I kada se očekivao trijumf protiv Ekvadora i plasman u knock-out fazu dogodio se poraz. Jer je Jozić,opet povjerovao veteranima.

Pa je i Jozić otišao, a došao je Otto Barić. On je morao zaustaviti „mumifikaciju„, činio je to hrabro, ali nije imao puno izbora. Promovirao je mnoge nove, mlade i čak nepoznate igrače, Srnu, Rossu, Pršu, ali je zadržao neke od „senatora„. Sve do utakmice u kvalifikacijama za Euro u Portugalu 2004. godine.

Gostovanje u Sofiji protiv Bugarske bilo je tragikomično, Bugari su nas pomeli s terena. Drugi dan su u Savez došli zajedno Stanić i Bokšić i rekli tadašnjem predsjedniku Saveza Vlatku Marković kako se opraštaju od reprezentacije. Potom je Barić sa siromašnim kadrom došao do Eura, tamo ispao u skupini s Engleskom, Francuskom i Švicarskom, ali je ostavio kostur relativno svježe momčadi za svog nasljednika Zlatka Kranjčara.

Nije lako reći zaslužnom da bi trebao biti u drugom planu, to je jasno. Pa je nekad i do zaslužnog da sam shvati kako je njegovo vrijeme prošlo. Sada vidimo da taj problem nemamo od jučer.