Daliću, nacija se trese, senatori su postali tvoj veliki uteg: Posebno je ovo zabrinjavajuće

Kao što se ova utakmica ne može opisati tako se ni naše mentalno stanje nakon svega ne može smiriti. U sveopćem kaosu Hrvatska je možda osvojila bod, možda prosula sva tri, ali čak se lako može ustvrditi da je i jedva izvukla živu glavu. Otkud početi?

Zapravo, od zaključka. Bod protiv Albanije mogao bi biti dobar samo ako u zadnjem kolu pobijedimo Italiju, pa se u mreži kalkulacija nekako provučemo i kao dobar treći.

Ipak, neke spoznaje bole. To na što je ličila Dalićeva početna formacija izgledalo je bijedno. Toliko je to bilo slabo da se nije dalo gledati. Lako što smo rano primili pogodak. Bila je to takva neopreznost i neusredotočenost cijele obrane da je vjerojatno cijela momčad ostala u šoku. I do odmora smo svjedočili bezbrojnim bezidejnostima, krivim dodavanjima, procjenama, a usput smo preživjeli nekoliko „zicera„ Albanaca, a spašavao nas je i vratar Livaković koji snosi dio odgovornosti za prvi primljeni pogodak.

Toliko je bilo loše na početku

Nitko na ovakvu Hrvatsku tada ne bi stavio gram nade. Eto, toliko je to loše bilo. S nekim promjenama Hrvatska je u nastavku postala agilnija. Nismo ni slutili kakvu ćemo dramu proživljavati. Jedva da smo živi.

Ulaskom Sučića i Budimira (umjesto Majera i Brozovića) kao da se kresnuo plamen. Ono, kao praljudi, kremen o kremen. I baš u momentu kada smo izgubili sve nade izjednačio je Kramarić. U tom zanosu došlo se i do drugog, Sučić je tukao i nakon „flipera„ Albanci su si sami strpali loptu u mrežu.

Ma tko te pita. Poveli smo s 2-1 i takav mukotrpno stečeni kapital nismo znali sačuvati. Albanci su u zadnjim minutama krenuli na sve ili ništa, a pritom je neshvatljiva bila postava naše igre. Niti smo se branili, niti smo napadali. I gol u sudačkoj nadoknadi smo primili iz polukontre u trenutku kad smo vodili, kad smo morali biti organizirani i postavljeni na način da spriječimo albansku brzinu. Upravo nevjerojatno.

Dalić se s grčem obratio naciji: ‘Ma pristup je dobar, ali evo u čemu je naš problem’

Visili smo kao luster

A realno, visjeli smo kao luster u zadnjim minutama, izluđivao nas je Hoxha, spašavao Livaković. Molili smo se da sve sretno završi, uzalud. Bio je to kaos u sudačkoj nadoknadi, Hrvati su gubili lopte u čistim situacijama, zavladala je panika, pa je sve moralo završiti tako kako je završilo.

U ovoj dramatičnoj utakmici koja nam je mogla puno donijeti, jer s pobjedom bi na koncu konca i uz poraz s Talijanima mogli ići dalje, vidjelo smo puno toga što smo dugo naslućivali. Sad moramo pošto-poto dobiti “Azzure.

Jest, bojali smo se moći, snage i kapaciteta naših „senatora„. Kod mnogih, nažalost i kod Modrića, ali i Kovačića i Brozovića, osjeti se onemoćalost. Zapravo, kod njihovih izmjena kasnije, Sučića i Baturine ćuti se veća moć. Dovoljno za zaključak, zar ne? Toliko smo bili blizu olakšanja, a sve nam je teže. Tuče u srce spoznaja da se s pobjedom moglo dobiti sve. A primiti gol u zadnjim sekundama pri vodstvu iz protunapada jest ono što će nas tlačiti danima.