Na putu smo da otkrijemo inteligentne vrste u svemiru: Evo što možemo očekivati

Ako civilizacije inteligentnih izvanzemaljaca uopće postoje igdje u svemiru, najveća je vjerojatnost da ćemo najprije stupiti u kontakt s onima koje su nam najbliže, tj. u našoj galaktici – Mliječnoj stazi.

Pa ipak, do dana današnjeg nemamo nikakve naznake da u svemiru ima ikakvog života, a kamoli inteligentnog. Sve bi se to moglo promijeniti u sljedećih desetak godina, kada nas očekuju misije na brojne planete u Sunčevu sustavu, kao i na njihove prirodne satelite.

Franšiza “Zvjezdane staze” (“Star Trek”) jedna je od najpoznatijih znanstvenofantastičnih serija čija se radnja odvija upravo u Mliječnoj stazi. Ako ste je ikada pratili, sjetit ćete se mnogih vrsta koje su već postale prave “ikone” u popularnoj kulturi.

Zanimljive vrste

Vulkanci su tako poznati po svojoj logici, racionalnosti i emocionalnoj suzdržanosti. Spock, jedan od glavnih likova originalne serije, postao je “ogledni primjerak” te vrste. Romulanci su srodni Vulkancima, ali za razliku od njih, emotivni su i često bahati, poznati po svojoj špijunaži i političkim intrigama.

Klingonci su pak ratnička vrsta s bogatom kulturom i snažnim osjećajem časti. Njihov jezik i običaji detaljno su razrađeni, a krase ih borbeni duh i stroga hijerarhija. Kardasijanci su poznati po svojoj militarističkoj i autoritarnoj prirodi, Ferengiji po svom poslovnom umu, poduzetništvu i pohlepi. Njihovo društvo utemeljeno je na trgovini i profitu…

Je li zaista moguće da u našoj galaktici postoje tisuće izvanzemaljskih carstava od kojih se svako proteže na nekoliko do možda nekoliko desetaka zvjezdanih sustava? Razgovaraju li oni međusobno, trguju li, ratuju li ili se samo pristojno ignoriraju? Ako je išta od toga istina, zašto nitko od njih ne posjećuje naš plavi dragulj?

Za početak, moramo se podsjetiti koliko je golema Mliječna staza. Ona je spiralnog oblika, a po dužem kraku prostire se na gotovo 100.000 svjetlosnih godina. No čak i unatoč tim gigantskim dimenzijama, da neka civilizacija može putovati brzinom od “samo” 10 posto brzine svjetlosti, unutar “samo” milijun godina, mogla bi ovladati cijelom galaktikom.

Počinje moćni projekt potrage za izvanzemaljcima: ‘Ova metoda je dosad neviđena’

Odvažan pothvat

Čini se dugim periodom, ali u astronomskim relacijama to je “treptaj oka”, što znači da su nam se izvanzemaljci već morali javiti.

Doduše, ta je tvrdnja utemeljena na nekoliko pretpostavki. Kada znanstvenici nagađaju o izvanzemaljskim civilizacijama, obično pretpostavljaju da će tehnologija napredovati do točke u kojoj će kolonizacija svemira postati laka. No što ako je ta pretpostavka pogrešna?

Možda svemir jest pun života, ali bez obzira na to koliko smo tehnološki napredni, osvajanje drugih zvjezdanih sustava ne mora biti lak podvig. Možda se inteligentne vrste zaista šire po galaktici, ali – sporo. Da bismo si to lakše predočili, usporedit ćemo je s desecima tisuća otoka Oceanije, raštrkanima po milijunima četvornih kilometara diljem Tihog oceana. Ti su otoci međusobno jako udaljeni, što nas podsjeća na planete u galaktici.

Prije nekih 5000 godina polinezijski su narodi počeli kolonizirati Oceaniju. Bez ikakve suvremene tehnologije krenuli su u golemo ništavilo u nadi da će pronaći novi otok koji bi mogli nastaniti, znajući da postoji i mogućnost da će umrijeti na pučini.

Većina pacifičkih otoka samo su hridi, gole stijene ili otočići s tek pokojom palmom. Drugi imaju više vegetacije, ali su neprijateljski nastrojeni jer im nedostaju resursi da održavaju mnogo ljudi, tako da ni danas nisu naseljeni. Treći su oni koji nas zanimaju – nastanjivi otoci koji podržavaju ljudski život.

Polinežani su ih s vremenom sve kolonizirali i tako proširili svoje jezike i kulturu na stotine udaljenih otoka svih veličina. Neki su se ujedinili u velika otočna kraljevstva, drugi su bili neovisni, a na trećima su se sukobljavala ratoborna plemena. Iako udaljeni tisućama kilometara, čak su i najudaljeniji otoci bili povezani barem nekom trgovinom i razmjenom. Vidimo to i po geografskoj distribuciji jezikā. Havajski, koji se govori na Havajima, pripada istoj jezičnoj porodici – austronezijskoj – kao i malgaški jezik koji se govori na Madagaskaru. Ti su otoci međusobno udaljeni oko 17.500 km zračnom linijom.

Ali nije sve išlo glatko. Iznimno izolirano Pitcairnovo Otočje stoljećima je bilo naseljeno, a njegovi su stanovnici trgovali s drugim oceanijskim narodima.

Oživljavanje svjetova

A onda su propali. Nitko ne zna što se zapravo dogodilo, jesu li potrošili sve prirodne resurse ili su jednostavno otišli… Tko zna, možda je svemir jednako negostoljubiv za nas kao oceanijski otoci za davne Polinežane.

U našoj galaktici ima između 100 i 400 milijarda zvijezda i čini se da gotovo sve one imaju planete. Prema nekim procjenama, u Mliječnoj stazi moglo bi biti između 300 milijuna i 10 milijarda stjenovitih planeta sličnih Zemlji, i to u nastanjivoj zoni – u kojoj voda može biti u tekućem stanju. Međutim, to nije dovoljno.

Treba se podsjetiti da su Mars i Venera zapravo slični Zemlji, a znamo da je život ondje nemoguć. Na Marsu će vas ubiti smrtonosna radioaktivna prašina ili prosječna površinska temperatura od –64 °C, dok će vas Venera zgnječiti do smrti, spaliti i otopiti u kiselini na temperaturi od 464 °C.

To sve znači sljedeće: ako je Mliječna staza poput golemog oceana punog otoka, većina je planeta poput Marsa i Venere. Kakvo bi samo razočaranje bilo kada biste sto ili više godina putovali generacijskim brodom kako biste stigli do neke obližnje zvijezde, a ondje zatekli neki ledeni ili vreli pakao na kojem je ljudski život nezamisliv.

Davno izumrle životinje vraćaju se u život: ‘Jurski park postaje stvarnost’

“Dobri otoci”

Toliko nezamisliv da se ni teraformiranje ne bi isplatilo jer bi trajalo možda i tisućama godina. Moguće je da upravo zbog takve neekonomičnosti nigdje ne vidimo galaktičke civilizacije.

S druge strane, visokotehnološka civilizacija s neograničenim resursima mogla bi automatizirati taj proces, šaljući inteligentne robote koji se svakih nekoliko stoljeća ili tisućljeća javljaju s vijestima o otkriću planeta spremnog za nove doseljenike ili automatizirane brodove s embrijima. No da je to lako, valjda bi dosad netko to već učinio. Dakle, ili smo zaista sami – ili koloniziranje svemira nije nimalo lak posao.

Svaka se zvijezda po svojoj orbiti kreće oko galaktičkoga središta pa je većina zvjezdanih susjedstva samo privremena. U bilo kojem trenutku, u nekim će područjima biti više “dobrih otoka”, dok će druga područja, jednostavno zbog loše sreće, ostati prilično izolirana.

Zemlja bi trenutno mogla biti u jednom od tih rukavaca, okružena “lošim otocima” desecima svjetlosnih godina u svim smjerovima. Možda smo toliko izolirani, poput Pitcairnova Otočja, da nitko ne zna da postojimo niti želi osnovati toliko udaljenu koloniju.

Istodobno, moguće je da drugdje u Mliječnoj stazi ima mnogo više naseljivih planeta na okupu. Ondje bi visokotehnološkoj civilizaciji bilo relativno lako skočiti s jednog dobrog zvjezdanog sustava na drugi, stvarajući povezana carstva.

Kako god, svaka inteligentna vrsta koja namjerava kolonizirati strane svjetove nužno će se suočiti s nizom pitanja: Trebamo li mrtve svjetove oživiti “ulijevanjem oceana”? Kako ćemo se nositi s tuđinskim mikroorganizmima ili čudnim ekosustavima? Trebamo li sve spaliti i stvoriti presliku svog izvornog svijeta ili se prilagoditi zatečenim uvjetima? Koliko će nam stoljeća trebati da jedan planet doista postane naš novi dom?

Carstva koja se šire u područjima punima dobrih otoka vjerojatno bi se susretala. Možda bi trgovala, možda ratovala. Lako je pretpostaviti da bi mnogi od takvih planeta, baš poput nekih oceanijskih otoka, u jednom trenutku mogli biti napušteni.

Održiva civilizacija

Zapravo, postoji više razloga da se neko međuzvjezdano carstvo jednostavno – raspadne. Rizici s kojima se svaka civilizacija mora nositi brojni su i raznovrsni: egzistencijalni, kulturni, tehnološki i ekološki. Čovječanstvo je iznimno mlado, a već smo koketirali s izumiranjem.

Prije svega, “dobri otoci” koji su gusto raspoređeni u nekim zakucima galaktike s vremenom će se međusobno toliko udaljiti da će u jednom trenutku postati predaleki, što će takvu međuzvjezdanu civilizaciju učiniti neodrživom.

Manje kolonije na novim planetima vjerojatno bi bile manje otporne od svojih matičnih svjetova i u većoj opasnosti od izumiranja. Kada god bi se to dogodilo, dobar bi otok ponovno postao slobodan za druge vrste koje ga ponovno mogu otkriti i kolonizirati.

Mitsko čudovište jako podsjeća na dinosaura: Stručnjaci napokon imaju objašnjenje

Problem na temeljnoj razini

Na Zemlji su postojale tisuće različitih naroda, kultura, civilizacija i država. Sad zamislite da su poruke između kontinenata putovale desetljećima ili stoljećima. Kada bi ljudi uopće počeli međusobno komunicirati? Po istoj logici, zašto bi neka kolonija uopće marila za ono što njezin matični planet želi od nje ako joj on ne može ni pomoći niti joj nametnuti svoju volju? To bi i međuzvjezdane ratove učinilo posve neisplativima. Biste li vi ratovali s nekime čiji je pradjed ubio vašeg pradjeda?

No postoji i problem na temeljnoj razini. Ako otočna carstva ne razmjenjuju relevantne količine genetskih informacija, tj. ako nema poveznica između svjetova, prije ili poslije te će se populacije razviti u različitim smjerovima i na kraju postati različite vrste, što značajno smanjuje vjerojatnost da će htjeti biti pod zajedničkom vlašću.

Što god mislili o svemu tome, zaista je moguće da u našoj galaktici postoje tisuće civilizacija s kojima ćemo se kad-tad susresti. Pitanje je što ćemo prvo poželjeti reći im o sebi.