Ubio ih je i nije mu žao: ‘Život su mi upropastili, shvatio sam da nema kazne za njih na sudu’

Pomalo zaboravljen slučaj kao iz kriminalističke serije ponovno je nakon presude Filipu Zavadlavu, trostrukom ubojici osvetniku iz Splita, aktualan na društvenim mrežama, a dolazi iz susjedne Bosne i Hercegovine.

Naime, Fikret Hadžić zvani Hadžija iz Lukavca zbog trostrukog ubojstva služi kaznu od 24 godine zatvora. Ono po čemu je ovaj osuđenik poznat jest njegove tvrdnje da se ne kaje i time se ponosi.

Hadžija je inače jedan od najpoznatijih zatvorenika u BiH, a o njemu su se raspisali mediji u regiji. Kaže da se “ne kaje što je ubio one koji su ga mučki pretukli i izboli nožem”

Tuzla je njegov dom

Trenutno je u Kazneno-popravnom zavodu Tuzla gdje izdržava kaznu. Nikada prije toga nije bio osuđivan. Čak ni prekršajno. Osuđen je na 24 godine zatvora od čega je u u KPZ Zenica odležao 18 godina.

Njegova priča počinje 1997. godine kada dolazi u sukob s četvoricom lokalnih momaka od koji su trojica bila braća. U to vrijeme on je u Lukavcu bio vlasnik restorana u koji su često navraćala tri brata zbog kojih su, kako on kaže, ostali gosti napuštali objekt.

“Drvosječe su to, neškolovani. Znaš kad ti uđu u restoran s litrom u ruci, a na nogama rudarke. Kada se oni pojave ostali kulturniji gosti izađu odmah napolje”, ispričao je Hadžija.

Ima svoju priču

Kad je kako tvrdi vidio da više ne može normalno voditi posao, odlučio je prodati restoran. Prodao ga je 1997. sa željom da se posveti nečemu drugom. Kaže da nikada prije nije bio u sukobu sa zakonom.

Sve se kako kaže promijenilo 2001. kada su ga na ulici, kako kaže, iz čista mira pretukli i izboli nožem upravo oni zbog kojih je i prodao restoran.

“Isti ti što su mi dolazili u restoran i kvarili posao bez ikakvog povoda su me pretukli na ulici, izboli nožem i šutirali nogama kao vreću. Jedva sam ostao živ. Policija je u tom trenutku naišla i spasili su me. Čula se policijska sirena i oni su pobjegli. Vjerovao sam da će ih pravosuđe kazniti za ono što su mi napravili, a to je bio pokušaj ubojstva. Svi su dobili kaznene prijave, ali nijedan nije odgovarao pred zakonom”, rekao je Hadžija.

“Kada sam shvatio da nema kazne za njih napisao sam pismo Vrhovnom sudu u kojem sam tražio da budu kažnjeni makar sa po 10 maraka za ono što su mi učinili. Napisao sam – ili će biti kažnjeni sa po 10 maraka ili ću ih pobiti. Moja pisma nisu izgleda bila ozbiljno shvaćena”, prisjeća se Hadžija koji je godinu dana čekao trenutak da se osveti napadačima.

Bio je prvi maj 2002. godine. Hadžić ih je spazio da su se sva četvorica okupila kod jedne trgovine u blizini.

‘UBIO SAM IH I NIJE MI ŽAO, ČEKAO SAM GODINU DANA!’ Bivši vlasnik restorana uzeo pravdu u svoje ruke: ‘Prvo sam ih ranio da ne bi pobjegli, četvrtog je Bog spasio’

“Pogledao sam dalekozorom i vidim svi na okupu kod jedne trgovine. Njih četvorica što su me tukli i još nekih 17 ljudi. Obučem kaput, u rukav sam stavio pušku na kojoj sam skratio kundak i cijev i krenem prema njima. Prvo sam ih ranio da ne bi mogli da pobjeći. Doduše četvrti je pobjegao, njega je samo dragi Bog spasio. Da nije, i njega bih ubio. Oni povikaše – Nemoj Hadžija, nećemo te više dirati. Kažem im – Pa i nećete! Tu ih ubijem. Život su mi upropastili”, pričao je Hadžija.

Hadžić je prvo nakon sudskog procesa bio nepravomoćno osuđen na 21 godinu zatvora zbog trostrukog ubojstva, a onda je sudac zbog onog pisma dodao na kaznu još tri godine zatvora. Kaže, lagao bi kada bi rekao da mu je žao.

“Nemoj Hadžija, nećemo te više dirati. Kažem im – Pa i nećete i žalim se kada sam svjesno planirao to učiniti. Svjesno sam planirao osvetu. Čekao godinu da ih pobijem i sad kao žao. I tužitelju sam rekao da je to bila osveta”, ispričao je svojevremeno Hadžić.

Tako se ovaj ubojica uopće ne kaje zbog svojeg čina i smatra da drugog izbora nije bilo.

Za Fikreta Hadžića, osuđenog na 24 godine zatvora, čuvari kažu da sigurno već može objaviti knjigu žalbi, apelacija, dopisa, pisama, molbi, urgencija, koje upućuje od Uprave KPZ-a, do suda u Strasbourg. Godine je proveo na Forenzičkom odjelu, a dnevno je trošio po najmanje tri dvolisnice, pet koverti i isto toliko poštanskih markica.

Piše doktorima, psihijatrima, direktoru zatvora, sudovima, općinskim, kantonalnim, ustavnom, međunarodnim, ponekad ženi. Bez pomoći odvjetnika. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu  je naložio državi BiH da mu isplati devet tisuća eura zbog uvjeta u kojima je boravio na Forenzici.