Trifunović posjetio Johnnyja Štulića, legenda ga šokirala: ‘Čekaj, ne razumijem’

Srpski glumac Sergej Trifunović (52) prošlog se mjeseca vjenčao s producenticom Isidorom Mijanović, da bi malo potom progovorio o tome što mu brak predstavlja, osvrnuvši se na savjet Gorana Bregovića. “Kaže on: ‘Što, brak? Nemoj prije pedesete, ne valja ni za tebe, ni za ženu ni za dijete, nemoj prije pedesete.’ Tako da sam ja zapravo poslušao Bregovića”, rekao je Trifunović.

Dodao je kako smatra da nije ispravno ulaziti u brak sa određenim namjerama, poput rješavanja vlastitih problema, zbog čega vjeruje kako je brak mnogima zatvor. “Brak je za mnoge zatvor. Znači, brak sam po sebi ne rješava nikakve vaše probleme ako ih imate. Morate se pozabaviti problemima i bolje da u brak uđete bez njih”, istaknuo je glumac. Osebujni glumac, poznat i po ulogama u filmovima Munje, Kad porastem bići kengur i Karaula, svojevremeno je otkrio kako je 1999. u godine završio kod legendarnog Johnnyja Štulića.

“Interesantno, sjećam se svakog živog detalja osim tog ulaska u kuću. Vjerovatno smo se trudili da budemo tihi jer nas je upozorio da mu žena spava na katu. „Jebiga, moraš bit’ pažljiv prema onom tko te hrani“, prokomentarirao je pomirljivo i svi posjedasmo. Mi djeca čuč – na patos, a Marija i Manu na trosjed. Fina dnevna soba, uključen kompjuter, Johnny upravo piše knjigu o Aleksandru Makedonskom, akustična gitara na stalku. Naš domaćin je pravi domaćin, naravno, pita nas što pijemo, iznosi neko dobro crno vino, ne mrzi ga ni da muti nesiscu u ovo doba noći, ja odlazim u toalet i vjerovatno od uzbuđenja i stanja u kojem sam, želje da se što prije ispraznim i vratim na mjesto povijesnog susreta, činim promašaj koji neće ostati neprimjećen”, prisjeća se Trifunović.

Kobna pogreška

“Johnny je u nekakvim bijelim hlačama, u kućnoj varijanti sa puloverom, duge sada već prosijede puštene kose. Prvo što mi pada u oči, kao i kada sam ga prvi put u životu vidio, jeste to ogromno visoko čelo. Čini se da mu je cijela glava u čelu. Zapravo veće čelo u životu nisam video. Ako je istina, dozvolit ćete mi da opet citiram svoju majku, da je visoko čelo znak inteligencije, ništa točnije u ovom slučaju! Naš domaćin sjede u stolicu tako da može sve da nas vidi, počinje da govori, jako odmjereno i polako i ja primjećujem jednu vidljivu dozu stidljivosti koju tumačim kao odraz lijepog odgoja,, te počinjem i sam malo da se sramim što smo, eto, toliko inzistirali da dođemo u pola noći.

Nema potrebe, i njemu je drago. „Eto, ja se zovem Branimir, Brane, Johnny, kako god hoćete, imam 44 godine, rođen sam u Skoplju, tamo živio toliko i toliko godina, u Zagrebu toliko i toliko, u Beogradu proveo toliko i toliko, onda Holandija…“ Sve nam to taksativno nabraja i lupivši dlanovima po koljenima kao da se najednom smorio od te priče, diže glavu (do tad je uglavnom nekako gledao u pod) podiže i glas i zaključi: ‘Eto to je ukupno 44 godine'”, opisao Trifunovć svojevremeno za Vreme kako je izgledalo njegovo upoznavanje s legendom. Zanimljivo je pak i što se dogodilo godinu dana kasnije.

“Novu, 2000. godinu dočekao sam u New Yorku. Vraćao sam se kući preko Pariza i odlučio da se zaboravim tu, na jedno desetak dana. Mariji, u atelje, banuo sam oko ponoći. Radost, grljenje i : Hristos se rodi! Vaistinu! „Čovječe, pa mi smo točno prije godinu dana bili u Amsterdamu i kod Johnnyja!“ Pogledamo na sat. Pola jedan. To je vrijeme kad smo ga zvali iz onog bara. Pogledamo se. Pa red je da ga opet okrenemo. Ovog puta ja odmah uzimam slušalicu. Zvoni dva puta.

Štulić sablaznio Hrvate priznanjem: ‘To je isto kao da su Jure i Boban pjevali o Titu’

Poziv godinu dana poslije

„Da?“

„Dobro večer, ne znam da li ćete moći da se sjetite, ali ovdje jedan mladić koji je bio kod vas prije točno…“

„Gde si bre Trifunoviću!?“

Zbunim se.

„Zapiš’o si mi zahod!“

„Šta sam!?“

„Zapiš’o si mi zahod“

Pomislim na trenutak da je definitivno poludio u zemlji ispod nivoa mora poznatoj u geografiji kao depresija.

„Čekaj, ne razumijem“, krenem da mucam ja, „kako sam mogao da ti zapišam zahod, ja sam čovječe bio kod tebe prije godinu dana!?“

„Jesi jesi, ja sam otišao po vino, ti u zahod, i tad si ga zapišao! No jebeš zahod, počistio sam ga davno, što ima?“

„Ništa spektakularno, novogodišnje potucanje po svetu.“

„Gdje ti je ona mala?“

„Koja?“

„Ona mala, znaš ti“

Jedina mi na pamet pada sada već malo punoljetnija M. V. i nešto punoljetnija I. M.

„Misliš na …“

„Ma šta ja znam, ona u koju si zaljubljen“

„Pa ni u jednu od njih nisam zaljubljen“

„Jesi jesi, zaljubljen si, nemoj meni, ti si pacov, pacov, možeš spavat’ gdje hoćeš i ložiš se na žene koje ne možeš dobit…“

Ne znam da li ste ikad bili na rendgenu. U odnosu na ovo, ništa posebno. Kao da vas slikaju za osobnu kartu.

Jeza. Recimo da je središnja konstatacija točna. Ja mogu da spavam gdje god, zaista nije problem.

Recimo da M. V. volim na jedan poseban način.

Ovo treće je pak bila tema za razmišljanje koja će doći tek kasnije. Jer ni rijeka nije bila rijeka u samom početku, pa nije nužno da ne bude ponornica do kraja. Hvala Branimire.

Ali pacov!? Što pacov, zašto pacov?

Sinulo mi je mnogo kasnije kada sam nekom pričao tu priču; one večeri pitao nas je o zodijačkim znacima, godinama rođenja, i kada sam rekao svoju on je procedio: „A, ti si pacov.“

Pacov u kineskom horoskopu”, prisjetio se svojevremeno Trifunović.