Stanković ispričao Srbima zašto je otkazao intervju s Vučićem: ‘Neću ga više nikad zvati’

Aleksandar Stanković, autor i voditelj HRT-ove emisije ‘Nedjeljom u 2’, otvorio je dušu u intervjuu za srpski portal Nova.rs. Povod je bila njegova knjiga “Depra”, u kojoj je progovorio o problemima s depresijom.

“Ideja o knjizi tinjala je dosta dugo. Borim se s depresijom već 14 godina, i u jednom trenutku shvatio sam da možda ne bi bilo loše da to stavim na papir. Ali zašto? Zato što je meni u najgorim trenucima bolesti jako pomagalo iskustvo drugih ljudi koji to žive ili su proživjeli. To mi je bilo kao da sam se gušio, a netko mi je pružao ruku”, rekao je na početku razgovora.

Zamara čovjeka

“Depresija je takva bolest da strahovito zamara čovjeka. U mom slučaju to je bilo tako da ti je loše dva dana, pa pet, pa sedam… Pa misliš, aha, sutra ujutro kad se probudim barem malo će mi biti bolje. Ne, još ti je gore, pa deveti dan još gore… I tako negdje dva ili tri mjeseca. I onda naiđeš na čovjeka koji ti kaže:

Pogledajte kako je Stanković branio svoju buduću suprugu od hrvatske glazbene dive: ‘Što ste htjeli reći?’

‘Zato sam napisao ovu knjigu’

‘Stankoviću, meni je bilo dosta gore nego tebi, ja nisam mogao ustati iz kreveta. Kirurg sam, operiram ljude, danas imam dvoje djece, obiteljski život i funkcioniram.’ To mi je značilo strašno puno. Jer ti posumnjaš da će ti ikada biti bolje i pitaš se ima li ovakav život smisla. I onda ti netko kaže da ipak ima svjetla na kraju tunela, i da ti da nadu. Zato sam napisao ovu knjigu, možda nekom isto tako pomogne”, dodao je te je upitan čini li mu se da danas više nema toliko stigme oko odlaska kod psihijatra.

Nivo svijesti dalje dosta nizak

“U urbanim sredinama da. Sada mi pada na pamet Woody Allen koji je to uvijek propagirao. Možda to dolazi sa Zapada, možda je to u ovom trenutku i moda. U ‘Seksu i gradu’ je isto moderno ići kod ‘šrinka’. Tako da je i to doprinijelo na neki način destigmatizaciji. Ali, postoji opasnost ‘i bogati plaču’, i tabloidizacije svega toga. Trudit ću se koliko god mogu da to izbjegnem i da me ne bude previše u javnosti. Inače, nivo svijesti i u Hrvatskoj i u Srbiji što se toga tiče i dalje je dosta nizak. Psihijatri mi pričaju da ljudi koji završe u bolnicama na zatvorenom odjelu, kad im bude bolje, oni skoro svi traže da im se u povijest bolesti upiše nešto drugo. Boje se kako će reagirati poslodavac, obitelj…”, kazao je i nastavio.

Ključni događaji

“Ja sam pišući knjigu pokušao saznati što se meni u životu događalo da sam se doveo u to stanje. Shvatio sam da sam napade panike već imao od djetinjstva, samo nisam obraćao pažnju. To se događalo na svakih četiri-pet godina. Moj tata je umro od infarkta, a ja sam u jednom u Zagrebu završio u bolnici jer sam mislio da umirem također od infarkta, međutim, nitko mi nije rekao tada da je to bio samo napad panike.

U mom slučaju je za tu depresiju zaslužna vjerojatno i iznenadna smrt oca kad mi je bilo 13 godina. Također, rat u Jugoslaviji, iako ja nisam osobno sudjelovao. Zatim posao koji radim, sigurno je imao veliku ulogu u razvoju moje bolesti. Očekivanja okoline, pa iznevjerena očekivanja okoline… Očito je tu negdje nastao kaos. Bio sam i u postporođajnoj depresiji, koja pogađa svakog četvrtog muškarca, mnogi čak ni ne znaju za te podatke”, naveo je.

Zvao Vučića

Osim borbe s bolešću prokomentirao je i srpske tabloide i Aleksandra Vučića.

“Srpsko medijsko tržište je dosta brutalnije od hrvatskog. To nije neka medijska sredina u kojoj bih ja volio raditi. Smatram da sve ima svoju granicu, pa i odnos prema ljudima”, kazao je i odgovorio na pitanje je li pokušao dovesti Aleksandra Vučića u emisiju.

Skoro mu došao

“Jednom smo bili dosta blizu, a jednom sam mu čak i otkazao. Došlo je do nekog preklapanja. Trebalo je biti gost prije otprilike osam godina, čak se javio na telefon. Poslije se nije javljao, a meni je baš trebao netko iz Srbije za komentar aktualnih zbivanja. I ja pozovem Brankicu Stanković. I onda se baš tada jave iz Vučićevog ureda da bi on mogao doći. Međutim, nisam mogao otkazati Brankicu, i rekao sam da bih ga rado zvao u nekom trenutku u budućnosti. Ali do toga nije došlo.

Stanković otkrio da se bori s teškom bolešću: ‘Imam problema već 14 godina’

Moram priznati da ga ni ja više nisam zvao. Svaka čast srpskom predsjedniku, ali možda ja nisam osoba koja treba razgovarati s njim. Već sam došao u tu fazu da ako nešto radim da se trudim da to bude afirmativno, pogotovo u vezi hrvatsko-srpskih odnosa. Bojim se da taj razgovor to ne bi bio. Dijelom zbog mene jer bih morao, zbog hrvatske javnosti, tražiti odgovore iz njegove prošlosti. A onda znajući Vučića to bi se pretvorilo u neko nadmetanje ega, što ne bi nikome koristilo. Eventualno da njemu stave recku ili meni. Ali meni to nije potrebno”, kazao je pa odgovorio na pitanje što je najbolje što je naučio od Igora Mandića.

O Mandiću

“Meni kažu da sam hrabar zbog ove knjige, ali Igor je bio neusporedivo hrabriji. Nije imao toliki utjecaj i dosegnuće, ali on je stvarno bio čovjek bez kompromisa. Bio je spreman strgnuti košulju i reći: pucajte u moje grudi, ja i sada držim čas. E, to je bio Igor Mandić. Uživao je u tome da nervira malograđansku hrvatsku javnost. Inače, bio je mnogo popularniji u Srbiji nego u Hrvatskoj”, poučio je.

Trifunović za kraj

Za kraj se osvrnuo na slučaj Sergeja Trifunovića u Splitu.

“Drag mi je Sergej, ali drag mi je i Mile (smijeh). Sergej je čudan, on to i sam zna. Da ne kažem lud, ali čudan sigurno. Ali zahvalan je kao gost, i fantastičan je glumac. Sjećam se jednog iskustva s njim. Emisija mi ide uživo, i mnogi su mi rekli: ‘nemoj da se zajebavaš s njim, on će naći milijardu načina da ne dođe u dva sata, doći će i do Zagreba, ali neće doći u emisiju’. I onda poučen time, dođem do Esplanade u 12, gdje je boravio, da ga ja odvezem na HRT.

Kaže on, pa poranio si, ja mu mu kažem, ma, idemo popiti kavu prvo… A on će: ‘Što se meni jedu štrukle…’ Kaže žena u hotelu da treba 45 minuta da se pripreme štrukle. I sad, on jede te štrukle, a već je jedan sat pred emisiju. I ja mu kažem: ‘Sergej, idemo!’. Odgovara on: ‘Ne mogu, nemam kapi za nos. Znaš li ti neku apoteku koja radi?’. Mislim se, kakva sad apoteka… Pitam recepcionera, on kaže na Trgu Bana Jelačića ima dežurna. Ali tamo je zabranjeno parkiranje. Odemo tamo, upalim sva četiri, i Sergej će: ‘Idem ja da uzmem’, a ja mu kažem: ‘Nećeš ti nigdje, sjedi tu’. Uletim u apoteku i preko reda zamolim da mi daju kapi za nos. Stigli smo u dvadeset do dva na HRT. Ali dobar je bio, ne mogu mu zamjeriti”, završio je.