SPAS ZA HRVATSKE SERIJE MODEL JE TURSKE SAPUNICE: HAVC plaća milijune kuna za depresije koje nitko ne gleda, a mogli bismo kao Turci zarađivati milijarde eura

Serija “Gumuš” (Srebro) turskim serijama donijela je globalni proboj, dok je “1001 noć” iz 2006., emitirana u 80 država svijeta, potvrdila svjetsku slavu turskog dramskog programa. Dramaturška okosnica je jednostavna – glavna junakinja Šeherezada spava sa Onurom za novac kako bi platila operaciju sinu, a onda se u njega zaljubljuje. O Šeherezadi i Onuru se pričalo na kavama. Isti glumac, Halit Ergenc, dobio je i glavnu ulogu u “Sulejmanu Veličanstvenom”, a turističke agencije su zadovoljno trljale ruke jer je broj angažmana za Istanbul neviđeno porastao. Turska je postala primat u svijetu po šoping-turama. Uz turiste s Bliskog istoka, velik broj gostiju na Bospor je navalio iz Rusije, Kine, Koreje, Japana…

“Istanbulska nevjesta” postala je toliko popularna u Izraelu, da su glumci iz serije superzvijezde. Kad su posjetili Izrael, dočekalo ih je više od deset tisuća obožavatelja. Turske serije su izuzetno popularne i u Grčkoj, gdje Turke ne mogu smisliti, baš kao i među Kurdima. Otprilike njih 150 prikazuje se u 140 zemalja svijeta, gleda ih otprilike pola milijarde ljudi, a za tursku ekonomiju to znači pola milijarde dolara zarade. Vjeruje se da bi do 2023. mogli okrenuti i milijardu dolara samo od izvoza tih specifičnih sapunica. Mogu proizvesti i do 100 serija godišnje.

Turska je službeno iza SAD-a druga država u svijetu po proizvodnji i plasmanu tv-serija. Nadmašili su nekada glavne proizvođače telenovela i sapunica kao što su Meksiko i Brazil te Italija i Španjolska. Trenutno su veliki potrošači turskih serija Argentina i Čile. U Maroku su neke turske serije postigle gledanost od 70 posto. Najpoznatije svjetske novine kao što su New York Times ili londonski Guardian pisali su o fenomenu turskih serija konstatirajući kako turski dramski program ozbiljno narušava popularnost američke sveukupne pop-kulture 21. stoljeća. Masovno praćenje serija znači da ih prate različite generacije i društveni slojevi, raznovrsnih obrazovnih predispozicija. Kažu da Hrvati imaju prirodne karakteristike za gledanje turskih serija, kako zbog povijesnih veza, tako i zbog bliskosti s balkanskim mentalitetima i pogledima na svijet.

Povijesni predložak

Hrvatska je sa zemljama u okruženju spadala među prve zemlje u kojima su se turske serije primile kod publike. Među poklonike turskih, posebice povijesnih serijala, svrstava se uvaženi književnik i akademik, profesor Ivan Aralica.

“Gledao sam ‘Sulejmana Veličanstvenog’ i ‘Mehmeda Osvajača’ u cijelosti, a ove neke turske ljubavne sage po 40 do 50 epizoda. U povijesnim serijalima oponašaju Engleze i njihove brojne tekstove o engleskim kraljevima. Ti engleski tekstovi Turcima su bili uzorak. Dramatizirali su ih i ekranizirali, a imali su burnu povijest prepunu obrata”, objašnjava Aralica. “U povijesnim serijama uvijek imaju literarni predložak. Englezima su u izvornom obliku uzor bile grčke pripovijetke u kojima je povijest dana u priči. Druge serije uvijek imaju za predložak literarno djelo, dok naši nađu neke minorne scenariste pa sve to djeluje jadno.”

Akademik Ivan Aralica u svojim se povijesnim romanima kao što su “Psi u trgovištu”, “Graditelj svratišta”, “Bunar na turskoj granici” ili “Konjanik” često doticao Turaka i Otomanskog Carstva. O Sulejmanu i Hurem pisao je mnogo prije nego što je cijeli svijet saznao za nju. Roman “Psi u trgovištu” objavljen je 1979. Za živućeg klasika Hurem, glumica Meryem Uzerli, nesumnjivo je povijesna osoba i u “Psima u trgovištu” njezin je život opisao još od njezine svadbe. Dok se Hurem udavala u rodnoj Ukrajini, Tuci su presreli njezine svatove, mlade djevojke odveli u roblje, a starije svatove opljačkali, skinuli do gola i otjerali ih “gole kao očerupane piliće”, kako ih je akademik opisao. Tako je Hurem dospjela u sultanov harem na Bosporu.

“Turci nisu ostavljali slike, ali ja sam vidio sliku Hurem u Firentinskom muzeju. Nije bila pretjerano lijepa, kako je prikazuju u seriji, ali postala je sultanova miljenica u haremu. Hurem je bila poznata na zapadu, znali su da ona preko sultana Sulejmana upravlja Turskim Carstvom. Sultanove miljenice sa sultanom su smjele biti samo jedanput tjedno, a imale su pravo sultanu predlagati druge žene za priležnice u krevetu. Hurem je, kao što je u seriji prikazano, sa sultanom spavala i više puta od jedanput tjedno, čitao joj je i pjesme, a ostala je u haremu i poslije dvadesete godine. Druge djevojke su u haremu bile najviše do dvadesete godine i onda, ako ih nije htio oženiti netko od sultanovih oficira, često su bile bacane u rijeku ili more”, ispričao je profesor Aralica.

Opsada Beča

Ibrahim Paržanin, kojeg je sultan zbog Hurem dao smaknuti, također je postojao. Rodom Albanac, u Požegi u Slavoniji dao je sagraditi džamiju, ali ta kasnije srušena zadužbina ne znači da je bio iz ovih krajeva, kako neki tvrde smatrajući da se zapravo zvao Ibrahim Poženanin po rodnoj Požegi.

“Ibrahim Paržanin bio je zadužen za opsadu Beča i gradio je zadužbine na svome osvajačkom putu”, kaže profesor Aralica.

Stvarni povijesni lik iz serije je i Rustem-paša, rodom Hrvat iz Ciste Provo u Dalmatinskoj zagori, dok u seriji jako popularni Bali-beg, preko kojega je glumac Burak Özçivit postao ljubimac žena širom svijeta, nije postojao.

Svaka epizoda “Sulejmana Veličanstvenog” koštala je nekoliko stotina tisuća dolara. Smatra se da ga je u svijetu pogledalo više od pola milijarde ljudi bez Latinske Amerike, gdje je tek otkupljen. Upravo se vode pregovori da se snimi i verzija na engleskom, što bi označilo prvi veliki proboj turskih serija na englesko govorno područje. Turske serije, naime, još nisu zavladale u Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i državama u kojima nije običaj prikazivati titlovane serije, a službeno su zabranjene u Saudijskoj Arabiji.

Uz “Sultana Veličanstvenog” profesor Aralica redovito je pratio i povijesnu seriju “Mehmed Osvajač“. “U turskim serijama često se jedna prelijeva u drugu, jedna drugoj služe kao polazište. Imaju sličan kut i rakurs, ali u svim serijama fabula je dominantna. Imaju živu priču”, zaključuje akademik Aralica.

Zbog neviđene popularizacije turizma, “diziji”, turske serije, dale su velik doprinos podizanju tzv. meke moći kulture, povijesti, gastronomije, širom svijeta uči se turski jezik, djeci se daju imena iz sapunica. Zbog općeg porasta ugleda države, Turska je nastavila podupirati filmsku, televizijsku i medijsku industriju, osobito nezavisne i mlade producente, kako bi proizvodili nove sadržaje, pisali dobre priče i izvozili ih.

I Hrvatska izdvaja znatna sredstva za filmsku i televizijsku produkciju, a što je dobila od HAVC-a i dramskog programa HTV-a? Za jednu domaću telenovelu od tridesetak epizoda, kako se taj format službeno naziva u natječaju HRT-a, državna dalekovidnica plati više od trideset milijuna kuna, a malo tko je u Hrvatskoj, a kamoli izvan nje, uopće vidi. Dakako, određeni producentski krugovi s vezama na Prisavlju dobro su se obogatili, kao i neki krugovi oko HAVC-a.

Film je najveća umjetnost, govorio je Lenjin, na Mussolinijevu inicijativu izgrađena je Cinecitta u Rimu, a Hollywood je snažno propagandno sredstvo Amerike. Što Hrvatska ima, primjerice, od Matanićeve serije “Novine”, osim sramoćenja. Pisao sam za razne novine, radio u brojnim redakcijama, ali nikada nisam vidio da redakcija funkcionira kao u “Novinama” koje je napisao Ivica Đikić. “Crno-bijeli svijet” četvrtu sezonu za otprilike milijun kuna po epizodi plače za Jugoslavijom. A na filmove “Kakva je ovo država?” Vinka Brešana ili “Ustav Republike Hrvatske” ne treba ni trošiti riječi.

Otkud novac

Takvi se filmovi ne bi trebali snimati za državni novac. Tko voli, neka to plati, a ne država koju ne vole. A ako se slučajno snime filmovi ili serije domoljubnijeg karaktera kao što je “General” Antuna Vrdoljaka, javno se ispred branše postavi pitanje kako se takvo nešto moglo dogoditi?

Izmišljaju se uspjesi po svjetskim festivalima, a godinama se neki od genijalnih hrvatskih filmova nije uspio ni približiti službenoj konkurenciji nekog festivala iz A kategorije. Bosna je za Hrvatsku filmska velesila, a i Sjeverna Makedonija uspijeva svakih desetak godina nekim filmom postići svjetski uspjeh. Čak ni takav desetogodišnji ritam ne mora biti glavni cilj, neka se domaćim serijama i filmovima uspije privući domaća publika, a ne da lokalni režimski autori, iz onoga i ovoga sustava, za državni novac po lijevim medijima glumataju subverzivne autore i tlape kako je nekada bilo bolje.

Više nema zloglasnog Hrvoja Hribara na čelu HAVC-a i što se promijenilo? Chris Marcich je već drugu godinu na njegovu mjestu, priča se o gradnji novog filmskog studija. Radi se na ispitivanju isplativosti i od toga se nije pomaklo. Kako će biti isplativo kada su nam serije i filmovi publici nezanimljivi, a to znači neisplativi. Teško se međunarodnoj konkurenciji možemo nametnuti i pružanjem filmskih usluga, a ako neke koprodukcije i zalutaju u Hrvatsku, njezina obala, gradovi i otoci glume druge zemlje.

Angažiraju se naši ljudi kao statisti i fizički radnici, tek Dubrovnik kao jedan od najpoznatijih gradova svijeta uspijeva svoje slavne eksterijere donekle naplatiti. Ukratko, ako nema posla, teško će studio biti naplativ. Trebaju li i taj novi studio financirati država i TV pretplatnici?

I što je najstrašnije, i dalje u Hrvatskoj nema jasne strategije. Očito da nam remek-djela ne polaze za rukom, ali zar je nemoguće napraviti sapunice koje će državi i narodu koji ih plaća donijeti neki napredak i prosperitet? Smije li turistička država imati tako skupu i za turizam nekorisnu televizijsku i dramsku proizvodnju? Treba li tako važno promidžbeno sredstvo prepustiti dokazano netalentiranim, a korumpiranim filmašima i TV urednicima?

“Sulejman Veličanstveni” serija je visoke produkcije, s elementima spektakla, u pripremi je bilo angažirano osamdesetak kostimografa. Takvo nešto ćemo teško replicirati sada, ali za pedesetak milijuna, koliko je potrošeno na “Crno-bijeli svijet”, koji je čak i imao neku gledanost, moglo se i moralo se postići mnogo više.

Centar drame

Prosječne turske sapunice ne koštaju više, posebice ne u vrijeme kada su se tek probijale u svijet, ali one su osmišljene da se sviđaju ljudima. Uspjeh su ostvarile diljem svijeta, ponajviše zato što u povijesnim temama nema politike. A u našim serijama je najvažnija politika, i to ona antidržavna. Ta antidržavnost nema čak neku prođu ni među Srbima, a u drugim državama djeluje još lokalnije i odbojnije. Što bi sada našu publiku zanimala neka politička intriga iz Bugarske ili Mađarske? Ovakvi programi se najprije snimaju da se ljudi opuste, zaborave stvarnost.
Scenaristi ne trebaju bježati ni od jedne teme, ali da bi se postigao poseban televizijski proizvod kao što su to turski serijali, serije moraju imati svoje serijske obrasce. A što imaju naši filmovi i serije osim psovanja, riganja i pljuvanja po domoljublju? Turci, naravno, imaju drugačiji pristup.

Prilično su uočljiva pravila. Prije svega, imaju bogatstvo likova, nekada čak važnijih junaka. Drže se epova i bajki, primjerice godišnje prikažu najmanje dva tipa Pepeljuge. Nekada je Pepeljuga 35-godišnja singl žena s djetetom, a nekad 22-godišnja glumica koja se bori za egzistenciju. Glavnom junaku ne stavljaju u ruke oružje. Centar svake drame je obitelj. Sporedni likovi uvijek doživljavaju financijski i društveni uspon, najčešće su došli sa sela u grad. Slomljeno srce i tragična ljubav uvijek su aktualni. Ljubavni trokut ništa ne može pobijediti. U životu ima i loših stvari pa mora biti loših karaktera, ali moraju na kraju pobijediti pozitivne osobine, pojave i karakteri.