VESNA PARUN: ‘Svi su se pravili da znaju o mom životu više od mene same’

Na današnji dan 1922. godine rođena je Vesna Parun, prevoditeljica i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti.

Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja od kojih su najvrijednije: Godišnja nagrada “Vladimir Nazor “1959, diploma za poeziju 1970. u Parizu, Zmajeva nagrada za najuspješnijeg dječjeg pjesnika, Novi Sad, Europska književna nagrada i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1982. godine. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

U susret metafore, u susret poezije, neka vrst samoubojstva

“Pišući Zoru i vihore nije mi mogao ni rat, ni glad, ni svakodnevni životni rizik ništa naudit. Tu je bila ljubav iznad svega, kao vodilja, kao anđeo čuvar. I sad najedanput ostaneš bez nje. I kako živjeti bez nje? Trebalo se otisnuti u nešto, nepoznato, neku pustolovinu, pustolov nisam, putovati mi se nije htjelo daleko od moje zemlje, a moja je zemlja vrvjela brigadama, mirisalo je na smrt odasvud i kao da me to mamilo k sebi – da pohrlim ususret smrti. Slučajno, ne mojoj fizičkoj, usprkos i tifusu i svemu onom, nego baš u susret metafore, u susret smrti poezije i to je bila neka vrst samoubojstva”, riječi su Vesne Parun.

“Onaj kome sam posvetila tu pjesmu je otišao, napustio me…”

U “Crnoj maslini”, Vesna Parun otkriva svijet strasti, žudnje, patnje i bola. Za nju patnja nema kraja, ona ne miruje. Jedini trenuci bez bola i patnje su kratki trenuci sna i zaborava. Ljubav prikazuje kao “zlo i prokletstvo u kojem je sadržano uznesenje i padanje, življenje i umiranje, sa zvjezdanim osvjetljenjem i tamnim ponorima“. Unatoč tome, Vesna Parun je ljubav živjela i osjećala. Većina napisanih stihova izašla je kao proizvod neizmjerne patnje zbog ljubavi, a ne zbog doživljavanja strasti i zato se u njezinim stihovima često osjeća strah, strah od zaborava i prolaznosti.

“Ti koja imaš nevinije ruke” je pjesma koja pripada zbirci “Crna maslina”. Riječ je o jednoj najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih, jer iako ne govori o sretnoj ljubavi.

“Rat je završio i nemaš kud da djeneš. Onaj kome sam kasnije posvetila tu moju poznatu pjesmu o  nevinijim rukama je otišao, napustio me, kog sam zapravo skrivala cijelog rata. I najedanput kao da ostaneš bez svoje sudbine, a i bez poezije. Ja sam bila još na pragu života i poezije, ne netko sa imenom, sa znanjem, sa već formiranom ličnošću pa da se mogu ja time naoružati, da ima moj život, neki sadržaj nego  –  ne,  to je bio skok u prazno, odlazak na prugu Šamac – Sarajevo.

Mene nitko kasnije, ni od danas, nije ništa pitao o tom razdoblju pa ni oni najbliži, ni prijatelji ni rodbina, a kamoli kritičari. Svi su se pravili da znaju  o mom životu više od mene same, a i danas se često tako ponašaju i to boli”, govorila je Parun.

Vesna Parun rodila se na otoku Zlarinu kraj Šibenika. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Vesna je kao dijete zbog teških uvjeta života djetinjstvo i mladost provodila kod tete u Splitu. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu “Pramaljeće”, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu “Anđeo čuvar”. Slijedi pjesma “Zov” objavljena 1938. godine u časopisu “Sjeme”, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Osim poezije, proze i drame pisala je dječje i satiričke pjesme. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.