Ivan je dao otkaz u državnoj službi, 11 godina putuje svijetom: ‘Iskoristio sam sve što znam’

Siguran posao u državnoj službi na europskim projektima Ivan Bengeri zamijenio je načinom života za koji doista treba imati hrabrosti. Nakon što je shvatio da mu je tri tjedna godišnjeg odmora jednostavno premalo, kao i da na putovanjima uživa više nego u ičemu, Varaždinac je 2013. godine dao otkaz i krenuo u avanturu života.

Za sebe kaže kako je jedan od prvih digitalnih nomada u Hrvatskoj, a pola godine provodi na putu, dok je drugih šest mjeseci u Lijepoj našoj. “Imam vlastitu tvrtku, a kako nemam suprugu ni djecu, nemam obvezu skrbiti o obitelji i mogu bezbrižno putovati”, rekao je Bengeri za portal Pomakni granice.

Teško mu je pobrojati koje je zemlje do danas obišao jer u mnoge se rado vraća, dok je u nekima proveo samo noć. “Nikad se ne uzrujavam ako u nekoj zemlji nisam obišao sve što sam želio jer računam da ću se jednog dana vratiti i nadoknaditi propušteno. Jasno mi je ipak da većina ljudi putuje na drugačiji način i mnogi si možda neće moći priuštiti povratak. Iskustvo koje mi je otvorilo oči i pokazalo da se može putovati drugačije bilo je 2013. godine kad sam išao u Šri Lanku, a kasnije produžio još tri mjeseca po jugoistočnoj Aziji”, prisjetio se putopisac.

‘Takve vas situacije dirnu i mijenjaju’

Slično mu se dogodilo i kada je posjetio Vijetnam gdje se htio zadržati samo dva tjedna, a na koncu je put završio tek za četiri mjeseca i to nakon što je obišao i Kambodžu, Laos i Tajland.

“Shvatio sam kako je backpacking jugoistočnom Azijom financijski prihvatljiv i tek nakon toga sam 2014. godine pokrenuo blog ‘Idemo putovati, piti i jesti’ te društvene mreže o putovanjima”, rekao je novinarki. Putovanje po putovanje i broj pratitelja se povećao. Sada njegove putopise, kao i korisne savjete, prati oko 200.000 ljudi, i ta brojka raste.

“Kad sam počeo, bila mi je želja na nepretenciozan način prijateljima i ljudima kod kuće prikazati kulturu zemlje u koju putujem. Prenosio sam dojmove kako je na tržnici, što se može kupiti, koliko novca ponijeti ako netko želi tamo putovati, koje su mu opcije smještaja i slično. Zanima me i gastro ponuda, pa sam se trudio što više toga isprobati tako da u zadnje vrijeme ciljano posjećujem baš određene restorane”, kaže Bengeri koji ne skriva da je uživao u raznim vrstama skakavaca, zmija i drugih azijskih specijaliteta te škorpiona na Tajlandu ili kubanskih krokodila za koje kaže da imaju okus po piletini.

Od dalekih otočja najviše su ga dojmili Filipini i gostoprimstvo ljudi, a na svojim putovanjima nikad nije imao problema jer se ponaša u skladu s činjenicom da u stranu državu dolazi kao turist.

Iako na većinu putovanja ide sam, nekada mu se pridruži djevojka ili prijatelj. “Želim uživati u putovanjima tako da ne objavljujem uživo s putovanja. Mislim da bi mi to suzilo mogućnosti, a ne želim da mi se život pretvori u Instagram profil”, priznao je putopisac i travel bloger, objašnjavajući da uz pristup koji ima uspije zaraditi dovoljno za život i nova putovanja.

“Iskoristio sam sve što znam o internet marketingu tako da imam postotak od prodanih letova, smještaja i drugih usluga koje netko od mojih pratitelja ostvari tijekom svojih putovanja. Imam i veliku bazu newsletter pretplatnika, tako da sam zadovoljan”, kaže.

No, nisu sva iskustva s putovanja čisti luksuz već i upoznavanje svijeta koji je potpuno drugačiji od onog na što smo navikli. Svaki odlazak u Afriku, kaže, svojevrsno je pomicanje granica.

“Pritom mislim na pravu Afriku, a ne na Maroko ili piramide. Ondje čovjek upoznaje kulture i ljude zbog kojih uviđamo koliko smo sretni što smo rođeni upravo tu gdje jesmo. Imaš vode za piće i kupanje, možeš jesti kad hoćeš. U Ugandi, Tanzaniji ili Keniji nemaju taj luksuz”, ukazao je pa se prisjetio kako je u Ugandi posjetio najsiromašniji kraj u kojem milijun i pol ljudi živi u nehumanim uvjetima i u nezamislivom siromaštvu.

“Bunari su im 8 do 10 kilometara udaljeni od sela, tek 15 posto djece ide u školu, a 50 posto ih ima samo jedan obrok u danu. Posjetio sam ondje prijatelj misionara koji priča kako ljudi ondje žive s manje od jednog dolara na dan, a uspjeh je ako u tom danu imaju što pojesti i popiti. Možete zamisliti kakve mogućnosti ti ljudi imaju u ovom svijetu”, pita Bengeri.

To ga je motiviralo, kaže on, da ozbiljnije promišlja o organiziranju humanitarne akcije kojom bi pomogao takvim krajevima, ali još razmišlja kako pronaći način da novac ode izravno krajnjem korisniku te da cijeli postupak bude transparentan.

“Takve vas situacije dirnu i mijenjaju vas jer uviđate koliko smo privilegirani. Njima je moj život nezamisliv – prva dva mjeseca ove godine proveo sam na Tajlandu, nakon toga tri tjedna u Keniji, pa tjedan dana na Islandu”, govori.

Za kraj putopisac zaključuje jedno. Korona je doista promijenila svijet u kojem živimo. “Mislim da ljudi sve više žele iskoristiti vrijeme. Nekad smo govorili kako ćemo ovo ili ono ostvariti jednog dana, a kad je svijet stao, shvatili smo da neke stvari pojedinci nisu uspjeli dočekati. Nisu realizirali svoja putovanja ni svoje želje. U komunikaciji s pratiteljima vidim da drugačije gledaju na putovanja i spremniji su više iskorištavati prilike”, zaključio je Bengeri.

Dvina Meler imala jezivo iskustvo s vuduom: Bilo je tu kostiju, repova, lubanja, izlučevina

.