Hrvati rade veliku pogrešku u odgoju, posljedice su teške: ‘Kod nas još čujemo te rečenice’

Traume iz djetinjstva mogu imati dubok i dugotrajan utjecaj na osobu, kako emocionalno, tako i fizički. One mogu upravljati nama, ono što mislimo da je normalno za nas, možda baš nije. Sigurno vam ovo djeluje zbunjujuće, ali vjerojatnost postoji da svaki čovjek na svijetu ima neku svrhu u životu. Zapravo nesvjesno živimo da bismo je pronašli, da bismo imali razloga za probuditi se i veseliti se nečemu u nadolazećem danu. Svijest o mentalnom zdravlju buknula je nakon pandemije korona virusa, kad su se ljudi naučili nositi sa situacijama koje su za njih bile neprirodne.

Isto tako, djeca se nose s neprirodnim situacijama (traumama) dok odrastaju, u toj dobi nauče kako odgovoriti na neugodne osjećaje. Naime, djeca često, kako ponovno ne bi bila povrijeđena, razočarana ili usamljena, stvaraju mehanizme otpora. Da bi se kasnije ti mehanizmi, kroz odraslu dob, preslikali na naše odnose s partnerima, s prijateljima, na naš posao, odnos s kolegama… Inače, trend rada na traumama iz djetinjstva javno je “pokrenuo” Gabor Maté, izjavom: “Djetinjstvo tu igra ključnu ulogu.” On je kanadski liječnik i autor poznat po svom radu na području mentalnog zdravlja, ovisnosti, dječje neurologije i razvoja djeteta.

Maté je također poznat po svojim dubokim uvidima o vezi između tjelesnog zdravlja i emocionalnog stanja. Uz to, on je liječnik koji je imao intervju s princem Harryjem te je u tome intervjuu otkrio prinčevu dijagnozu, a to je poremećaj pažnje ili ADD, s kojim se nosi i sam liječnik. Priča ovog osebujnog čovjeka iz Kanade započela je još u nacističkom logoru kada je kao dijete morao živjeti sa strancima kako nacisti ne bi ubili njega i njegovu majku, koja je malenog Gabora dala nepoznatoj ženi kako bi ga zaštitila. Kroz to svoje traumatično iskustvo iz djetinjstva Gabor priča o utjecaju dječjih trauma na čovjekov život i funkcioniranje u svijetu.

Što je trauma i kako se njeni fragmenti pojavljuju u našim životima?

Vjerujemo da su se mnogi u svojoj okolini osjećali kao osobe koje ne pripadaju zajednici ili im roditelji i bližnje osobe nisu odgovarale na potrebe koje su imali kao djeca. Više o traumama djece pitali smo psihologinju Zrinku Sever, koja nam je otkrila hrvatsku stranu ove priče. “U svom radu redovito se susrećem s odraslim osobama koje u svom tijelu nose neki oblik traume iz djetinjstva i koja se danas očituje kroz njihovu nemogućnost izražavanja i prorade autentičnih emocija pa, slijedom toga, i kroz poremećaje raspoloženja tipa depresije ili nekog anksioznog poremećaja. Primjećujem dubok utjecaj traumatskih iskustava iz djetinjstva na odnose koje osobe imaju u partnerskim odnosima, zatim u odnosima s kolegama ili nadređenima na poslu, u odnosima s prijateljima ili čak s vlastitom djecom”, otkriva nam Zrinka.

“Naše traume (teške emocije “zaglavljene” u tijelu) imaju težnju aktivirati se u sadašnjosti kada nas neka situacija makar i grubo podsjeti na onu iz prošlosti, kada smo se kao dijete osjećali tako. Stoga nas, primjerice, ponašanje našeg partnera ili strogog, bešćutnog šefa može podsjetiti na situaciju iz djetinjstva kada smo bili zanemareni ili nepravedno kažnjeni te se u sadašnjosti možemo osjetiti slično kao tada i poput tadašnjeg djeteta pomisliti da nemamo izlaz iz ove situacije ili da ne možemo izdržati to kako se osjećamo”, objasnila je psihologinja, koja u svome Centru Psiva širi svijest ljudi o mentalnom zdravlju, više saznajte OVDJE.

Zrinku Sever smo pitali kako nastaju traume kod djece. “Traume su više subjektivno iskustvo osobe, nego objektivna okolnost. Zato je moguće da netko izađe iz objektivno teških događaja bez većih emocionalnih posljedica, a netko drugi može imati uznemirujuća sjećanja zbog objektivno manje teškog događaja. Kod djece trauma može nastati kada ono doživi neku težu emociju, a nema podršku okoline koja bi mu pomogla da prođe kroz tu emociju te da se potom umiri i krene dalje”, dodaje.

Varaždinac posebnom metodom lišava Hrvate stresa: ‘Praksa ukazuje na ovo kod većine ljudi’

Evo kakvo je stanje u Hrvatskoj

“U Hrvatskoj još uvijek možemo čuti rečenice upućene djeci od strane odraslih poput: smiri se, nemoj plakati, ne smiješ se ljutiti, nemoj biti tužan/tužna zbog toga i slične, koje djeci doslovno brane osjećati emociju, koju ionako već osjećaju. Ako takve rečenice dolaze od roditelja i ako se ponavljaju često, one stvaraju obiteljsko ozračje u kojem nije dozvoljeno osjećati i izražavati što osjećaš. Na žalost, u našoj okolini još uvijek možemo čuti i priče fizičkog kažnjavanja ili verbalnog vrijeđanja i omalovažavanja djece od strane roditelja”, otkrila nam je Sever.

“Uslijed takvih ponašanja roditelja, normalno je da dijete doživi intenzivnije osjećaje poput tuge, ljutnje, iznevjerenosti itd. Naime, u tim situacijama, upravo je roditelj taj koji nije u tom trenutku djetetu izvor sigurnosti i podrške, već je izvor stresa i potencijalne opasnosti, što može dodatno potencirati intenzitet emocija, odnosno i ukloniti osjećaj sigurnosti. I u situaciji gdje dijete ne može/ne smije sigurno procesuirati neku težu emociju (izraziti, proživjeti, umiriti se), ono može tu emociju/događaj doživjeti na razini traume i potom nositi u tijelu godinama i kasnije doživljavati razne posljedice na planu fizičkog i mentalnog zdravlja, odnosno bolesti”, detaljno nam je pojasnila Zrinka Sever.

Vezano za to, spomenuti Gabor Maté istražuje kako trauma i bolesti proizlaze iz toksične kulture koja teži potiskivanju emocija, potiskivanju autentičnosti i održavanju lažnih standarda “normalnosti”. Pod “toksičnom kulturom” misli o okruženjima u kojima smo odrastali kao djeca, je li ta okolina bila podržavajuća ili nije. Jesmo li imali obrasce poput: dečki ne plaču, nemoj biti ljut/a to nije lijepo, curice moja biti poslušne… Međutim, nije samo Gabor govorio o traumama u djetinjstvu, o tome danas naveliko govore mnogi psihoterapeuti, liječnici, psiholozi.

Posljedice trauma iz djetinjstva

Da pojasnimo još jednom, trauma je neiscijeljena mentalna rana koja se aktivira kada se osoba u okolini osjeća “prozvanom”, aktivira se kao instant reakcija ljutne, tuge, osjećaja neprihvaćenosti, ostavljenosti, manje vrijednosti… Trauma može biti rana odvojenost od majke, nasilje u školi s kojim se dijete moralo samo nositi, zanemarivanje djetetovih potreba, nasilje u obitelji, ovisnosti u obitelji – sve je to, i još mnogo više, na neki je način ostavilo ožiljke na osobama koje su kao djeca živjeli u takvim uvjetima. Treba napomenuti, i sami psihoterapeuti kažu da će i oni kroz odgoj ostaviti nekakav negativan utjecaj na svoje dijete, a kamo li ljudi koji nisu svjesni svojih ponašanja i ne propituju se svakodnevno. Tako da čim se interesirate za ovakav sadržaj, na dobrome ste putu da poštedite svoje dijete velikih traumatičnih iskustava.

Evo nekoliko načina na koje traume iz djetinjstva mogu utjecati na osobu. Emocionalne posljedice: traume mogu rezultirati različitim emocionalnim posljedicama kao što su anksioznost, depresija, strah, ljutnja, sram i krivnja. Osoba može imati poteškoće u regulaciji emocija ili može postati emocionalno distancirana. Poteškoće u međuljudskim odnosima: traume mogu otežati izgradnju i održavanje zdravih međuljudskih odnosa.

Osoba može imati poteškoća u povjerenju drugima, poteškoća u otvaranju ili povezivanju s drugim ljudima ili može iskusiti probleme u formiranju sigurnih i stabilnih veza. Traume mogu doprinijeti niskom samopoštovanju i samopouzdanju. Osoba može razviti negativno samopoimanje, osjećati se bezvrijedno ili nedostojno ljubavi i poštovanja. Poteškoće u regulaciji ponašanja: traume mogu rezultirati različitim poteškoćama u ponašanju, kao što su impulzivnost, agresivnost, samouništavajuće ponašanje ili izbjegavanje određenih situacija ili ljudi.

Popularni psiholog pitao Hrvate škakljivo pitanje o obitelji: ‘To je problem, nije zdravo’

Poteškoće u koncentraciji, motivaciji ili donošenju odluka

Svi ljudi su doživjeli neku vrstu traume u djetinjstvu, bilo da su one manje ili veće. “Već sam porod se smatra traumatičnim iskustvom za dijete. Također, nešto što je trauma jednoj osobi, drugoj osobi ne predstavlja veliki problem. Svi smo različiti te nema smisla uspoređivati ljude i njihova iskustva – trauma je za pojedinca trauma, koliko god ona naizgled bila ‘benigna’”, poručuje psihoterapeut Emil Zuccon te dodaje kako bilo koja trauma ima značajan utjecaj na život osobe koja je preživjela tu traumu.

Traume mogu imati i fizičke posljedice, kao što su poteškoće sa spavanjem, kronična bol, glavobolje ili poteškoće s prehranom. Traume mogu rezultirati i psihosomatskim tegobama, gdje se emocionalni stres manifestira kao fizička oboljenja, poput problema s probavom, astmom ili dermatološkim tegobama. Poteškoće u akademskom i profesionalnom životu: traume iz djetinjstva mogu ometati akademski i profesionalni napredak osobe. Osoba može imati poteškoća u koncentraciji, motivaciji ili donošenju odluka.

“Nitko nikada nije pronašao niti jedan gen koji bi uvjetovao mentalnu bolest”, govori liječnik Gabor Mate. Važno je napomenuti da svaka osoba različito reagira na traume i da će utjecaj traume ovisiti o različitim čimbenicima, uključujući vrstu traume, trajanje traume, podršku koju osoba dobiva i individualne karakteristike osobe. Traume iz djetinjstva mogu biti izuzetno teške, ali uz podršku i rad na sebi uz psihologe i terapeute, osoba može prevladati njihov utjecaj i postići emocionalnu i psihičku dobrobit.