GORAN GRGIĆ: Za ulogu Stepinca ozbiljno sam proučavao njegovu vjeru, duhovnost i postupke

Rijetko je koji hrvatski glumac ostvario više od stotinu uloga za kazalište, televiziju i film kao prvak nacionalnog teatra Goran Grgić. Od Čehova, Shakespearea, Oscara Wildea, preko Dostojevskog i Becketta do desetaka domaćih i stranih dramskih pisaca i redatelja, Grgić je ostvario impresivne glumačke interpretacije koje gledatelji trajno pamte. Stasit, impozantne pojave, dokazao je da nema uloge s kojom se ne može nositi i ostaviti trajni znak u povijesti hrvatskog teatra, filma i televizije.

Kako živite pod stresom od potresa i prijetnji od COVID-a-19. Koliko vam se život promijenio?

Nadrealan je bio trenutak potresa u jeku pandemije, ali nakon smrti djevojčice i realne spoznaje da je mnogima nakon tih deset sekundi uništena egzistencija, ne mogu govoriti o svom osobnom stresu jer je nebitan. Pokušavam pomoći koliko smijem i mogu i pridržavati se izolacije u kojoj je cijeli svijet. U ovoj nevolji promijenili su se naši prioriteti i nadam se da ćemo bolje upoznati sebe i ljude koji nam su bliski. Glumački angažmani ni inače nisu u kontinuitetu i navikli smo čekati. Takve dane bismo onda trebali koristiti za akumuliranje energije, tjelesne i duhovne rehabilitacije. Nastojat ću nešto novo naučiti, pročitati, odgledati i biti koristan u ovim okolnostima.

Kako ste se počeli baviti glumom?

Sve je, zapravo, od početka vodilo k tome. Bio sam sklon svemu što je imalo poveznice s pozornicom. I da nisam uspio upisati Akademiju, vjerujem da bih na neki način bio vezan uz kazalište. Teatar ima svoju magiju koja je zarazna i kad osjetiš da imaš propusnicu u taj svijet, ulaziš bez obzira na spoznaju da je teren izuzetno sklizak. Puno je bilo trenutaka koji su bili demotivirajući ili, blago rečeno, nepoetični, ali puno je više iznimnih doživljaja i talentiranih ljudi koje sam upoznao kroz život u kazalištu. Bez obzira na to što je ovaj naš zanat ponekad mazohistički, privilegij je baviti se njime.

Koje su bile vaše prve uloge?

Te prve uloge mogao bih nabrajati, ali ih pamtim vrlo subjektivno. Više se sjećam osjećaja kako mi ih je bilo igrati, koliko su me ispunjavale i kakav su odjek imale kod publike. Mnoge kazališne predstave nisu snimljene i ne mogu se, nažalost, više vidjeti ni na taj način, ali kažu da predstave nisu mrtve sve dok žive u sjećanju gledatelja. Tako da se nadam da još nisu potpuno zaboravljene. Prvu sam odigrao još kao amater prije gotovo četrdeset godina, ali prvi profesionalni ugovor dobio sam za predstavu “Julka, kaj ti je?”, koju sam odigrao u kazalištu Žar ptica. Bio sam na drugoj godini Akademije, kad se još ne smije profesionalno nastupati.

Budući da sam trebao novac za studiranje, odvažio sam se odigrati tu predstavu, ali pod pseudonimom, naivno vjerujući da profesori neće saznati da sam to ja. Ujutro mi je na predavanju profesor glume Drago Krča čestitao na ulozi i na taj način prešutno dopustio da igram i dalje, bez obzira na fakultetske regule i bez potrebe prozirnog skrivanja. Od tada do danas imao sam vjerojatno stotinjak kazališnih premijera u raznim teatrima i na ljetnim festivalima. Najveći uspjeh svakog glumca je trajanje, a na to se zaista ne mogu požaliti.

Tko su vam bili glumački i redateljski uzori?

Mogao bih nabrajati mnoge koji su me fascinirali. Još za vrijeme Akademije počeo sam igrati u GDK Gavella i Hrvatskom narodnom kazalištu i bilo mi je neopisivo uzbuđujuće igrati s glumcima koje sam prije toga uglavnom viđao na televiziji. Vjerojatno je sličan osjećaj današnjim mladim nogometašima kad zaigraju sa zvijezdama s kojima su prije toga virtualno igrali utakmice na Playstationu. No, kako su najveći ujedno i najpristupačniji, ubrzo je nestalo fascinacije nečijom prepoznatljivošću i ostala je fascinacija onim što sam od njih vidio i čuo. Učio sam od mnogih, a učim i danas. Danas nam je sve globalno dostupno i možemo pratiti neizreciv broj vrhunskih glumaca. Zaključak bi mogao biti da su najbolji oni koji su svjesni svoje osobnosti, bezgranično zaigrani i vrhunski profesionalci. Mnogi takvi mi mogu biti i jesu svojevrsni uzori.

S kojim redateljima volite raditi?

Definitivno samo s onima s kojima imam konstantnu komunikaciju, koja ne mora nužno biti prijateljska, ali mora biti suradnička. Uz to, ako imamo međusobno povjerenje i zajedničku želju da idemo u uvijek novu i neizvjesnu avanturu stvaranja, možemo napraviti najviše. Radio sam s najvećim suvremenicima našeg teatra, Georgijem Parom, Joškom Juvančićem, Kostom Spaićem, Petrom Večekom, Božidarom Violićem… i imam sa svima njima različita, ali poticajna iskustva. Kao mlad, dugo sam se bezrazložno držao samo svog glumačkog okvira, naivno misleći da redatelji imaju čvrsto izmaštanu predstavu i da se kao glumac samo trebam uklopiti u tu viziju.

Tek kad sam se odvažio silaziti sa scene i stvarati s redateljima blisku komunikaciju, konfrontiranje mišljenja i usuglašavanje vizije naše zajedničke pustolovine, mogao sam cijelim svojim glumačkim habitusom stajati iza svoje uloge i predstave. Ti kazališni redatelji su, uz već spomenute, svakako Ivica Kunčević, Paolo Magelli, Janusz Kica, Ivica Buljan, Vito Taufer, Eduard Miller, Krešo Dolenčić, Zlatko Vitez, Nina Kleflin, Mario Kovač… pokojni Tomaž Pandur.

Koje filmske uloge posebno pamtite?

Prva uloga mi je bila u filmu “Krhotine” Zrinka Ogreste, a ubrzo nakon toga počeli smo snimati “Zlatne godine” Davora Žmegača i ta mi je uloga bila ozbiljan ulazak u svijet filma. Nakon toga se skupilo puno manjih ili većih uloga i popis je zaista podugačak. Mogu se ovom prigodim sjetiti snimanja i uloga u Ivandinu “Konjaniku”, “Libertasu” Veljka Bulajića, “Ruskom mesu” Lukasa Nole, “Ajmo, žuti” redatelja Dražena Žarkovića i “Moram spavat, anđele” Dejana Aćimovića, “Simonu Čudotvorcu” Petra Oreškovića… No, moram se sjetiti i epizoda u filmovima Dejana Šorka, Vicka Ruića, svakako Arsena Ostojića, ali i prerano preminule Jelene Rajković s kojom sam snimao u gotovo svim filmskim radovima koje je uspjela dovršiti za svoga kratkog života.

Kako je bilo raditi s Vinkom Brešanom na filmu “Koja je ovo država”?

Vinko Brešan je tim filmom učvrstio status originalnog i beskrajno zanimljivog autora. Igram šefa tajne službe koji do kraja filma ostane, u skladu sa svojom profesijom, neotkriven. Radio sam s Vinkom seriju “Provodi i sprovodi” i nekoliko manjih produkcija. Trebali smo surađivati na još nekoliko projekata, ali zbog raznih okolnosti nije došlo do tih realizacija. Nadam se da ćemo imati prilike i vremena kvalitetno se zaigrati u nekoj novoj zajedničkoj profesionalnoj avanturi.

Što mislite o hrvatskim filmovima koji se često navode kao slabiji od srpskog filma?

Usporedbe hrvatske i srpske kinematografije traju još od zajedničke države. Tada se to zvalo konkurencija. Oni su imali Makavejeva i Pavlovića, mi Bauera i Tanhofera. Oni Markovića i Žilnika, mi Grlića i Zafranovića itd. Nakon raspada zajedničke države, to se pitanje dosta često potenciralo. Danas su to dvije suverene kinematografije sa značajnim međunarodnim dosezima, baš kao što su to i sve zemlje istoka Europe. Rumunjska i češka kinematografija, pa mađarska i poljska ili s čak dva Oscara nominirana makedonska kinematografija pokazale su da se samo sjajnim autorima i pričama koje su univerzalne, a domaće, može na globalnoj razini nešto postići. Kontekst je, dakle, sada svijet, a ne više planina Triglav i rijeka Vardar. Ne mogu objektivno i kritički govoriti o hrvatskom filmu, ali svjedoci smo sazrijevanja velikog broja filmskih autora koji imaju zamjetne uspjehe na svjetskoj sceni i to se ne može zanemariti.

Glumili ste u nebrojenim tv-serijama. Koje biste izdvojili?

Kad govorimo o serijama, smijem izdvojiti samo one uloge koje su bile sastavni dio radnje u velikom broju epizoda. Veselila su me gostovanja s manjim ulogama u raznim produkcijama, ali tv-serije kojih se volim prisjetiti su “Dobre namjere”, “Sve će biti dobro”, “Balkan inc”… Sad se prikazuje treća sezona serije “Novine”, u kojoj se vratio moj lik odvjetnika Popovića iz prve sezone, a paralelno s tim u Srbiji je završila druga sezona serije “Državni službenik” u kojoj gostujem s ulogom američkog špijuna Ajatolaha. Kad već govorim o aktualnim serijama, ubrzo će se početi prikazivati zadnjih šest/sedam epizoda serije “‘Ko te šiša” u kojima se, igrom slučaja, pojavljujem s jednom zanimljivom novom ulogom.

Kakvo je vaše iskustvo sa snimanja “Generala”?

Neznatno jer igram zaista malu ulogu. Veće sam iskustvo imao snimajući za tu seriju naraciju za slijepe i slabovidne, koja se paralelno prikazivala na HRT3. No, u isto vrijeme, prije tri godine, paralelno s “Generalom” snimao se Bulajićev film “Bijeg do mora” u kojem sam imamo veći zadatak. Nažalost, taj film još nismo vidjeli jer producenti nisu uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju. Neshvatljivo mi je da se to moglo dogoditi i ne znam koga direktno okriviti za to, ali se nadam da će se nakon ove izvanredne situacije pronaći način da se opravdaju već uložena sredstava, isplate sva dugovanja i da film doživi svoju javnu projekciju.

Okušali ste se i u plesu na HRT-u. Kakvo je bilo to iskustvo?

Bilo je to zanimljivih i uzbuđujućih nekoliko tjedana, ali mi je to u tom vremenu bio i ples na rubu izdržljivosti. Kad sam pristao sudjelovati u tome, nazvala me kolegica Zrinka Cvitešić, koja je imala svježe i uspješno iskustvo iz te emisije i ozbiljno me upozorila da se isti tren moram osloboditi svih drugih obveza, ali to nije bilo moguće. Tako da sam vježbe s plesnom partnericom Sarom Stojanović imao u kratkim pauzama snimanja i nakon predstava, što nipošto nije bilo dovoljno da se pokažemo u najboljem izdanju. No, bez obzira na to, bilo je to zanimljivo i nesvakidašnje scensko iskustvo.

Glumili ste i u brojnim komedijama. U kojima i kako ste se snašli u tom žanru?

Često sam igrao u komedijama i moram priznati da se vrlo ugodno osjećam u tom žanru. Beskrajno je zanimljivo svakom izvedbom tražiti bolji način plasiranja rečenice i razigravanja s partnerima, a istovremeno biti u stalnoj interakciji s publikom. Sve to vrijedi i za dramu, ali je kod komedije reakcija publike vidljivija. Nedavno smo, nakon stote izvedbe predstave “Amateri”, autora Borivoja Radakovića, zaustavili daljnje igranje, ali mislim da će ta zadnja režija Petra Večeka, uz asistenciju Marija Kovača, zasigurno u budućnosti dobiti svoj remake u nekom obliku jer je to zavrijedila. Trenutno je u HNK Zagreb na repertoaru Gavranov tekst “Svaki tvoj rođendan”, koji nije primarno pisan kao klasična komedija, ali smo ga glumačkim i dramaturško-redateljskim intervencijama, ali i uz autorovu pomoć i privolu, pretvorili u veselu igru koja nije nimalo izgubila od svoje ozbiljne dramske radnje. “Muškarci.hr” rađeni su u formi klasičnog stand upa, koji je u našem teatru tek odnedavno prisutan, ali čini se da smo se kao ekipa izuzetno dobro snašli u tom žanru, što nam dokazuje dosadašnjih gotovo 150 izvedbi pred uvijek prepunim gledalištem. I najsvježiji “Dekorater” ruši sve rekorde gledanosti jer nam je uspjelo, po mišljenju publike, stvoriti komediju koja korespondira s našim vremenom, a zabavna je svim generacijama gledatelja.

Koja je bila vaša najzahtjevnija uloga?

S obzirom na to da sam već godinama u punom pogonu, dobivao sam veliki broj zahtjevnih zadataka i naizgled nepremostivih prepreka. No, budući da je još na repertoaru i u ovim okolnostima može se online pogledati predstava “Ljudi od voska”, mogu se prisjetiti u kojim je okolnostima stvarana. Naime, u tu kompleksnu i zaista veliku ulogu uskočio sam dvadesetak dana prije premijere. Uz to što taj moj lik doslovno ne silazi sa scene u predstavi koja traje gotovo tri sata, veliki dio radnje koja ga pokreće inicira paleta atraktivnih likova koji ga izbacuju iz ravnoteže. Da skratim, bila su to iscrpljujuća tri tjedna kada sam doslovno živio u kazalištu, ali smo na kraju svi skupa nagrađeni izuzetnom predstavom. Ipak, najzahtjevnije je igrati na jeziku koji ne govoriš dobro ili ga ne govoriš nikako. U njemačkoj seriji “Kroatien Krimi”, koja se povremeno snima kod nas, odigrao sam samo jednu scenu, ali moram priznati da sam se za tu ulogicu pripremao danima. Nakon snimanja su mi rekli da me neće sinhronizirati, što je kod njih gotovo pravilo, i pozvali su me da igram i u sljedećoj sezoni, što shvaćam kao svoju malu pobjedu izlaskom iz zone komfora.

S kojim ste kazalištima surađivali?

Bilo bi mi možda lakše nabrojati kazališta i trupe s kojima nisam surađivao. Šalim se, nije baš tako, ali uz teatre u kojima sam bio na angažmanu, veliki broj naslova odigrao sam na Dubrovačkim ljetnim igrama i GD Histrion. Zadnjih godina bio sam čest gost KNAP-a (Kazalište na Peščenici), a igram predstavu “Muškarci.hr” u koprodukciji umjetničke organizacije Teatroman i kazališta Kerempuh i predstavu “Dekorater” kazališne grupe Lectirum.

Koje su vam uloge pružile posebnu duhovnu satisfakciju?

Dramska literatura ponajviše se bavi stvarnim ili izmišljenim karakterima jake osobnosti i izgovarajući njihove rečenice, neminovno razmišljamo o mislima, vjerovanjima, duhovnosti i ideologijama koje ih pokreću. Nemoguće je igrati Don Jeru iz Marinkovićeve “Glorije”, a ne promišljati iz kakvih pobuda, uzusa ili duhovne zatvorenosti odbija priznati da je jednostavno i ljudski zaljubljen u ženu. Igrao sam u više navrata Stepinca i ozbiljno proučavao njegove postupke u kontekstu vremena, ali i njegovu duhovnost i vjeru. Igrajući Hamleta, moraš potražiti motive njegova nevjerovanja nikome i ničemu, pa ni sebi. Niz snažnih rečenica, motivirajućih razmišljanja ostaje u nama i nakon igranja predstava, a nadam se da nas nešto od toga životno nadahne i produhovi.

Na kojoj ulozi trenutno radite u HNK kao nacionalni prvak?

Prije mjesec dana imali dmo prvu ili uvodnu probu za našu novu predstavu “Kafka na žalu”, po romanu popularnog japanskog pisca Harukija Murakamija. Trebali smo u normalnim okolnostima ovih dana nastaviti s radom, ali ćemo naravno prolongirati taj početak. Za to vrijeme pripremamo svoje uloge doma, što se svodi na učenje svog teksta i čitanje drugih Murakamijevih romana. Uz to nas redatelj Ivica Buljan gotovo svakodnevno obasipa linkovima na predstave i tekstove koje imaju poveznica s našim novim izazovom i temama kojima ćemo se baviti. Tako da ćemo, kad za to dođe vrijeme, ali i zbog prisilnog mirovanja, sigurno s još većim entuzijazmom krenuti u rad na premijeri.

Što mislite o hrvatskom teatru danas?

Uvjeren sam da je naš teatar propulzivan i da ima sve odlike ponajboljih kazališnih sredina. Imamo mogućnost uvida u produkcije najpoznatijih europskih kazališnih kuća i velikih autora našeg vremena kroz česta gostovanja, ali i na razne druge načine. Imam dojam da se ravnopravno nosimo sa svim dosezima suvremenog kazališnog izričaja. Skloni smo samokritici i izdvajanju negativnih segmenata našeg glumišta, ali istina je da je naše kazalište živo, otvoreno za istraživanja novih tehničkih mogućnosti i suvremenih stilova igre, da ima svoju publiku i da potvrdu kvalitete dobivamo na mnogim inozemnim gostovanjima.