Bivši baletan postao beskućnik: ‘Dogodi se da tri dana ništa ne jedem’

Nikola Vranić, bavio se baletom više od 30 godina, a onda je 2017. ostao na ulici, bez igdje ičega. Scenu je zamijenio ulicom, gdje živi godinama unazad, a kako je i sam ispričao, događa se i da po nekoliko dana bude gladan. O njegovoj nevjerojatnoj sudbini je snimljen i film “Beskućnik Dendi” jer ono što mu se preko noći dogodilo Nikoli ne može pojmiti ni Hollywood.

“Ja sam Nikola Vranić, rođen sam u Beogradu ’69. godine. Trenutno sam na ulici, u stvari već tri i pol godine živim na ulici, po ulazima, snalazim se čak i na klupama u parku kada je toplo vrijeme. Beskućnik sam, nimalo mi nije lako”, govori muškarac obučen u odijelo, sa kravatom, cvijetom na reveru i maramicom u džepu, onaj kojega su srpski novinari sretali na ulicama Beograda.

“Na ulicama mog rodnog grada život je zanimljiv, ali sa druge strane, zna biti i turoban naročito kada ste praznog džepa, pa se dogodi da i dva-tri dana ne jedem ništa. Bilo mi je dobro do rujna mjeseca 2017. godine, sve je išlo kao po loju”, prisjeća se Nikola. U djetinjstvu je živio bezbrižno i imao sve, ali je onda sve nestalo i život mu se preokrenuo.

‘Tko još nosi na 30 stupnjeva zimske cipele’

“To je jedino što mi je ostalo, telefon, garderoba, tri-četiri sakoa, košulje, hlače neke. Tko još nosi na 30 stupnjeva zimske cipele – jedino njih imam, moram skupiti da kupim neke sandale, nešto lagano. Ja uglavnom svoje stvari držim na kemijskim čišćenjima, u dvije radnje sam zamolio da mi oni drže to, kad sam pri novcu odem, pokupim košulju ili sako”, kaže Vranić

Umjetničku karijeru započeo je prije 30 godina, a nakon obiteljske tragedije ostao je sam, prodao stan, novac potrošio i ostao bez posla. “Balet! Mogao sam živjeti od toga, solidna su bila i primanja kada su premijere, išli smo i na gostovanja. Zagreb, Sarajevo, dnevnice dobijete. Što kažu u onoj pjesmi “naše mame, naše tate parama nas zasipaju”, e, tako sam ja živio bez pretjerivanja i ništa mi nije falilo. Sada slabije igram, ali kada se dogodi neki performans – da. Probao sam na ulici neku pantomimu, pa su me onda ovi sklonili s ulice. Mora se sve promijeniti, ništa ne traje vječno”, govori Nikola za “Prvu”.

Trenutno nema primanja, osim novca koji mu ljudi daju kada ispruži svoju beretku ili nakon što malo porazgovaraju s njim. Njegov život pun kontrasta poslužio je kao inspiracija redatelju Jugoslavu Nikoliću da napravi film o njemu – “Beskućnik Dendi”. “Ako pogledate glavnog junaka, shvatit ćete zašto – zato što se on oblači bolje nego većina ljudi u gradu. Sudbina ljudi je takva, ne samo sudbina umjetnika. Slobodni umjetnici su u teškom položaju, ne samo zbog toga što država ne brine o njima ili ih se sjeti u nekim trenucima i da im milostinju, ali i ostali ljudi, znate i sami kako se teško živi”, govori redatelj.

Hrvati rade veliku pogrešku u odgoju, posljedice su teške: ‘Kod nas još čujemo te rečenice’

“Imao sam ja period kada sam imao kosu, zapuštenu bradu, stvarno sam izgledao kao oni najgori beskućnici koji ne da su dekadu na ulici, već od rođenja. Tako sam izgledao dok se jedno jutro nisam smučio sam sebi i sa ulice, prva frizerka”, prisjetio se baletan. Nakon frizerke zaputio se u kazalište, koje često posjećuje kada ga osoblje pusti da prisustvuje predstavi ili kupi kartu od prosjačenja. Zahvalan je prijateljima koji mu nađu poslove ili mu daju koji dinar.

“Ulica nosi sve i svašta, na ulici i učite mnogo toga, ali bih volio da se sklonim s nje. Svuda sam ja spavao, prije sam se smijao onim prolazima na Terazijama, kad vidim te beskućnike kao što sam ja sada. Čak sam se i gadio što moram proći pored njih, osjećaju se i mislim “samo ovo nikad da mi se ne dogodi”, a onda sam se ja našao u tome. Onda sam spavao u parku, pa u nekom ulazu”, pričao je Nikola.