Ukrali Hrvatima staru deviznu štednju, a sad se žele vratiti kupnjom jedne od najjačih banaka

Prošloga četvrtka (15. svibnja) hrvatskim poslovnim i financijskim krugovima odjeknula je vijest da je slovenska Nova ljubljanska banka dala ponudu za kupnju svih dionica austrijskog bankovnog holdinga Addiko Bank AG, vlasnika Addiko banaka u istočnoj i jugoistočnoj Europi, pa tako i Addiko Banka d.d. sa sjedištem u Zagrebu.

Glavno pitanje koje se pritom nametnulo bilo je hoće li Hrvatska narodna banka Novoj ljubljanskoj banci dati suglasnost za tu akviziciju s obzirom na to da je “staroj” Ljubljanskoj banci u Hrvatskoj još 2000. oduzela dozvolu za rad, a Novoj je svih godina od hrvatskog osamostaljivanja poslovanje u Hrvatskoj de facto zabranjivala. O tome, međutim, Hrvatska narodna banka više ne odlučuje.

Ključno je pitanje, dakle, bi li reputacijski rizik Nove ljubljanske banke i njezinih filijala u Hrvatskoj zaista mogao biti takav da bi banku trebalo štititi i od nje same?

Komplicirana priča

Ovoga trenutka to možda i nije tako, možda su hrvatski građani i poduzetnici tijekom desetljeća pomalo smetnuli s uma zašto su hrvatska vlada i središnja banka Novoj ljubljanskoj banci zabranjivali dolazak na hrvatsko tržište bankarskih usluga, no s otvaranjem pitanja “što dalje” stare bi rane lako ponovno mogle prokrvariti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog strepnje ostalih banaka od jake slovensko-austrijske konkurencije. Tim više što konflikti započeti prije tri desetljeća još traju i kraj im se ni ne nazire.

Primjerice, sasvim nedavno, u ožujku 2022. godine, Nova ljubljanska banka tužila je Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava, na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, pred hrvatskim sudovima traje 14 parničnih postupaka koje su dvije hrvatske banke pokrenule protiv Ljubljanske banke i Nove ljubljanske banke tražeći povrat novca koji su te hrvatske banke morale isplatiti tijekom godina na ime devizne štednje koju su hrvatski državljani položili kod “stare” Ljubljanske banke d.d. Ljubljana – Glavne filijale Zagreb, prije 27. travnja 1991. godine.

Hrvatska se našla na novom vojnom koridoru zajedno sa Srbijom: Gradit će se nova infrastruktura

Premda su u četiri postupka niži sudovi prvotno presudili protiv dviju hrvatskih banaka, te je presude Vrhovni sud preinačio i postupak je završio u njihovu korist. Preostalih deset postupaka još je u tijeku, stoji u presudi Europskoga suda za ljudska prava. Nova ljubljanska banka iznijela je pred tim sudom podatak da je na temelju presude donesene u prvom postupku već platila više od 1,4 milijuna eura, da je više od 635.000 eura dospjelo na temelju presude donesene u drugom postupku i više od 23 milijuna eura na temelju triju presuda koje su dosad donesene u preostalom postupku. No zašto su uopće hrvatske banke isplaćivale deviznu štednju Ljubljanske banke i zašto su tužile Novu ljubljansku banku? Laicima se ta priča čini beskonačno kompliciranom, no ona to zapravo nije.

Teška pogreška

Uoči raspada SFR Jugoslavije Slovenci su se zabrinuli za “svoju” imovinu u drugim saveznim republikama, pa tako i za “svoju” Ljubljansku banku u Zagrebu, te su je hitro preregistrirali kao običnu filijalu Ljubljanske banke sa sjedištem u Ljubljani. I tek tada s užasom shvatili da su načinili tešku pogrešku, da ta filijala ima vrlo malo imovine, a goleme obveze prema svojim štedišama. Da bi onemogućila štediše i druge vjerovnike da se naplate iz njezine preostale imovine, Slovenija je svu tu imovinu Ljubljanske banke prenijela u novoosnovanu državnu Novu ljubljansku banku, a potom je ustavnim zakonom onemogućila da se protiv nje u Sloveniji podnose tužbe.

Budući da ih Ljubljanska i njoj slične banke sa sjedištem izvan Hrvatske nisu mogle isplatiti, da bi zaštitila hrvatske građane, hrvatska je vlada odlučila da oni svoje devize mogu prenijeti u hrvatske banke i iz njih ih podići. Tako preneseni štedni ulozi, nazvani “prenesena devizna štednja”, pretvoreni su u hrvatski javni dug. No kako su hrvatske banke isplatile više devizne štednje “stare” Ljubljanske banke nego što im je hrvatska država refinancirala svojim obveznicama, razliku su odlučile sudskim putem refundirati od Nove ljubljanske banke. I uspjele!

Nova ljubljanska banka, međutim, prije dvije godine požalila se Europskom sudu za ljudska prava da je “način na koji su hrvatski sudovi primijenili mjerodavno materijalno pravo proizvoljan ili očito nerazuman”, da ti sudovi “nisu dostatno obrazložili svoje odluke” te da “u jednom od postupaka nisu odgovorili na zahtjev Nove ljubljanske banke za upućivanje određenih pitanja u vezi s pravima EU-a Sudu Europske unije”. Također, Nova ljubljanska banka prigovorila je “da je nejasno kako su hrvatski sudovi utvrdili svoju međunarodnu nadležnost” te da “nikada nisu definirali osnovni pravni odnos između (hrvatskih) banaka tužiteljica i Nove ljubljanske banke, što je bilo potrebno radi određivanja je li mjerodavno hrvatsko ili slovensko pravo”.

Nedopušteni zahtjev

Nova ljubljanska banka također je tvrdila da su hrvatski sudovi sustavno zanemarivali njezine ključne tvrdnje u odnosu na pitanja nadležnosti, procesne legitimacije i odgovornosti. Slovenska je tužiteljica na Sudu za ljudska prava prigovorila “da je nejasno kako su hrvatski sudovi utvrdili da je ona odgovorna za dug stare Ljubljanske banke” i “kako su banke tužiteljice imale aktivnu procesnu legitimaciju za utuživanje javnog duga”.

Suci Europskoga suda za ljudska prava, predsjednica Pauliine Koskelo te suci Lorraine Schembri Orland i Davor Derenčinović, zasjedajući 12. prosinca prošle godine, jednoglasno su zahtjev Nove ljubljanske banke protiv Republike Hrvatske proglasili nedopuštenim. Obrazloženje je dano na tri i pol gusto ispisane stranice pa ga u novinskom članku nije moguće detaljnije prenijeti, ali, ukratko, navodeći brojne presedane, suci nisu našli da bi način na koji su hrvatski sudovi utvrdili svoju nadležnost za Novu ljubljansku banku bio “nejasan”. Također, “što je još važnije, ne može se tvrditi da je način na koji su ti sudovi utvrdili svoju nadležnost predstavljao očigledno kršenje domaćeg prava”.

“Sud nije uvjeren argumentom Nove ljubljanske banke da su tumačenje i primjena mjerodavnog materijalnog prava hrvatskih sudova u pogledu pitanja procesne legitimacije i odgovornosti bili proizvoljni ili očigledno nerazumni.” Štoviše, “ništa ne upućuje na to da je postupak inače bio nepošten…” I tako dalje. Financijskim stručnjacima, a i svima koji imaju posla s novcem i drugom vrijednom imovinom, bit će najzanimljivije upozorenje suda da je Nova ljubljanska banka odgovorna za dugove “stare” ne samo po slovu Zakona o obveznim odnosima iz 1991. nego i teleološki, po jednom od temeljnih načela hrvatskog pravnog poretka, a to je da se prava ne mogu prenijeti bez prenošenja obveza. “Cilj tog načela bio je zaštita vjerovnika i promicanje pravne sigurnosti te je odražavalo neke od temeljnih vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka, odnosno nepovredivost vlasništva i vladavine prava.”

Dugovi štedišama

No treba li od Slovenaca zaista tražiti staru deviznu štednju hrvatskih štediša, većinom gastarbajtera, samo zato što su Ljubljanskoj banci nesmotreno i gramzivo promijenili adresu, umjesto da je puste da propadne pa da njezini dugovi štedišama, kao i dugovi svih ostalih propalih hrvatskih banaka, postanu problem Republike Hrvatske, a ne Slovenije? Nipošto! Bit spora je u tome gdje su hrvatske devize iz “stare” Ljubljanske banke stvarno završile. A završile su u slovenskim poduzećima i bankama.

Devizna štednja banaka u SFR Jugoslaviji činila je devizne pričuve Jugoslavenske narodne banke i poslovne banke njome nisu mogle raspolagati. Tako je Ljubljanska banka devize Narodne banke Jugoslavije transferirala “na čuvanje” u dvije inozemne banke, LHB banku u Frankfurtu i Adria Banku u Beču. Riječ je o dvjema bivšim jugoslavenskim inozemnim mješovitim bankama u kojima je “stara” Ljubljanska banka do raspada SFRJ preuzela većinski vlasnički udjel, a kasnije su obje, i ne samo one, slovenskim političkim dekretom prenesene u vlasništvo Nove ljubljanske banke.

Na početku 1990. godine, prema podacima s njezinih mrežnih stranica, LHB banka upravljala je imovinom većom od 1,6 milijardi njemačkih maraka! Kamo su nestale te devizne rezerve Jugoslavenske narodne banke koje su trebale poslužiti za isplatu devizne štednje jugoslavenskih poslovnih banaka, pa tako i hrvatskih filijala Ljubljanske banke, Slovenija nije željela otkriti ni nakon tužbe koju je protiv nje pokrenula Hrvatska na Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Zna se, primjerice, da je svoja potraživanja od srbijanskih poduzeća u iznosu od 150 i 180 milijuna maraka LHB banka “prebila” s dijelom svojih deviznih dugovanja Narodnoj banci Jugoslavije, čime je prisvojila i pronevjerila zajednički novac svih bivših jugoslavenskih republika.

Zadnja tužba

Pretpostavlja se da je iz ostalog novca davala devizne kredite slovenskim poduzećima za nabavu suvremene opreme i repromaterijala iz inozemstva pa je tako i novcem hrvatskih štediša ojačala svoju industriju i izvoznu proizvodnju. Ali, umjesto da taj novac pošteno i savjesno vrati, Slovenija ne prestaje posezati za dubioznim međunarodnim sudskim tužbama i sramotnim fiškalskim podmetanjima. Takva je bila i njezina zadnja tužba protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom u Haagu.

Kupnju austrijskog Addiko Banka AG Novoj Ljubljanskoj banci Hrvatska ipak ne bi trebala otežavati ni zabranjivati – što i ne može. Ako Nova ljubljanska banka ne misli da bi joj reputacijski rizik u Hrvatskoj mogao biti prevelik, onda joj to ne treba ni bilo tko drugi objašnjavati. Ali nužno je i da se sudski procesi hrvatskih banaka, štediša i ostalih vjerovnika protiv Nove ljubljanske banke dovrše što prije te da sudovi uzmu u obzir ne samo slovo i duh hrvatskih zakona i zakona Europske unije nego i to što se zaista dogodilo s devizama koje oni potražuju.

Hrvatska silno troši jedan fond EU-a: Velike zemlje ne žele taj novac, misle da će postati robovi

Zadnju riječ ima Christine Lagarde

Na pitanje novinara Bloomberg Adrije iz HNB-a su rekli da “status pojedinačnih postupaka ne komentiraju”. Ipak, naglasili su “kako sam postupak stjecanja kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji koja je već osnovana u Republici Hrvatskoj podliježe prethodnom odobrenju koje za sve države članice eurozone izdaje Europska središnja banka (ECB), s time da u postupku izdavanja tog odobrenja sudjeluje i Hrvatska narodna banka, u skladu s odredbama Zakona o kreditnim institucijama te regulatornim okvirom koji definira postupke u okviru Jedinstvenog nadzornog mehanizma”.
Drugim riječima, i stručnjaci iz HNB-a, osobito HNB-ov guverner Boris Vujčić kao član Upravnog vijeća Europske središnje banke, imat će priliku u Frankfurtu, ako procijene da trebaju, dokazivati da je ugled Nove ljubljanske banke u Hrvatskoj na tako niskim granama da postoji realan “reputacijski rizik” da s tom bankom čak ni posredno nitko neće htjeti poslovati, a tada bi njezina banka kći mogla postati “zombi banka” koja ugrožava cijeli hrvatski financijski sustav.

No HNB-ovci će biti samo jedni od mnogih koji će o tome moći iznijeti svoj stav i mišljenje, a zadnju riječ imat će ECB-ova izvršna uprava na čelu s predsjednicom Christine Lagarde, koja se Hrvatima u tom svojstvu još nije udostojila prikazati.

Bankrot Ljubljanske banke Zagreb zbog devizne klauzule

Do prosinca 1989. godine Ljubljanska banka Zagreb bila je samostalna banka u sastavu “udružene” Ljubljanske banke, kako je to već bilo u socijalizmu i SFR Jugoslaviji. Primala je depozite i davala kredite. No od 1969., kada je osnovana, do 1978. Ljubljanska banka u Zagrebu nije imala takozvano veliko ovlaštenje, odnosno ovlaštenje za devizne poslove.

Smjela je samo primati stranu valutu na štednju, a sve devize slala je u Ljubljansku banku u Ljubljanu, koja je njima raspolagala. Kredite je, međutim, građanima i poduzetnicima davala u jugoslavenskim dinarima, a s obzirom na to da devizna klauzula u kreditima tada nije bila dopuštena, hiperinflacija dinara obezvrijedila je bankina potraživanja (imovinu) i ona je, kao i sve ostale hrvatske socijalističke banke – bankrotirala.