Šokantan prijedlog uzdrmao tisuće Hrvata: Zbog ove zloglasne odluke mnogi će bankrotirati

I ove godine Hrvatsku su pohodili eksperti Međunarodnog monetarnog fonda da bi u konzultacijama s predstavnicima hrvatske države i neovisnim hrvatskim istaknutim pojedincima ustanovili stanje hrvatske ekonomije i Vladi iznijeli svoje preporuke za vođenje ekonomskih politika.

Sedmoga lipnja u formi Zaključne izjave, “uz pristanak hrvatskih vlasti”, misija je objavila svoje “preliminarne nalaze”. Na temelju tih nalaza drugi MMF-ovi stručnjaci “pripremit će izvješće koje će, nakon što ga odobri MMF-ova Uprava, biti predstavljeno Izvršnom odboru MMF-a radi rasprave i donošenja odluke” (svi citati Zaključne izjave u prijevodu su Hrvatske narodne banke).

U Zaključnoj izjavi MMF-ovci sažeto ocrtavaju glavne makroekonomske pokazatelje hrvatske ekonomije, “izglede i rizike” (rast BDP-a, dezinflaciju, produktivnost, demografiju…), a zatim pred hrvatske vlasti iznose i svoje preporuke za vođenje fiskalne, financijske i strukturnih politika.
Preporuke su prilično oštre i sadrže analizu kakva se u Hrvatskoj gotovo uopće ne može čuti.

Nepoznavanje materije

“Hrvatske vlasti u 2024. trebaju smanjiti fiskalni poticaj. Predviđamo znatno povećanje ukupnog (proračunskog) manjka s 0,7 posto BDP-a u 2023. na 2,5 posto u 2024., potaknuto izdašnim povećanjima socijalnih davanja i naknada zaposlenima u javnom sektoru… Ekspanzivna i prociklička fiskalna politika mogla bi potaknuti domaću potražnju te time usporiti dezinflaciju i oslabiti konkurentnost…”

I dalje, “zalažemo se za ukidanje široko obuhvatnih mjera za smanjenje troškova života (posebno sniženja poreza i kontrole cijena)… Sve preostale mjere potpore trebaju biti privremene i usmjerene na najranjivije, a sav prihod veći od predviđenoga treba uštedjeti…”

“Nastavak fiskalne ekspanzije u razdoblju snažnog gospodarskog rasta mogao bi nanijeti štetu teško stečenom fiskalnom kredibilitetu Hrvatske”, pišu MMF-ovi analitičari. “Potrebna je razborita fiskalna politika te odlučne reforme da bi se stvorio fiskalni prostor za potrebe za dugoročnom potrošnjom, kao i zaštitni slojevi za buduće šokove… Hrvatska se suočava s velikim potrebama za ulaganjima, uključujući ulaganja za zelenu i digitalnu tranziciju, te s povećanjem fiskalnih troškova zbog starenja stanovništva…”

Ovako oštra, pa i dramatična MMF-ova upozorenja više nemaju težinu koju su imala kad je Hrvatska za svoju međunarodnu likvidnost i financiranje strukturnih reformi ovisila o MMF-ovim kreditima, a kredite i pozajmice MMF je davao pod uvjetom da se njegove preporuke provedu. Danas, kako i MMF podsjeća, hrvatsku obnovu i jačanje otpornosti financira Europska komisija, a njezini su uvjeti za to nerijetko i stroži i konkretniji od MMF-ovih. Primjerice, da bi joj Komisija iz “instrumenta” NextGenerationEU isplatila peti obrok bespovratnog novca i prvi obrok kredita u okviru Mehanizma za oporavak i otpornost od 821,7 milijuna eura, Hrvatska je morala provesti 15 reformi i 16 ulaganja.

Strogi uvjeti

No valja primijetiti i to da su parametri (zaduženosti i deficita države) na koje MMF upozorava dobrano unutar kriterija iz Maastrichta, kakve više od polovice zemalja članica Europske unije ne ispunjava. MMF-ova su upozorenja zapravo standard dobrog vođenja državne riznice od Drugoga svjetskog rata – štedjeti kad je rast, a intervenirati u recesiji – pa se Europska komisija i MMF u pogledu Hrvatske razlikuju možda samo u decimalama stopa i u dinamici. No ono što bi u Zaključnoj izjavi MMF-ove “misije” i ovoga puta moglo posebno izazvati čuđenje jest njezino ustrajanje na prepruci da Hrvatska treba uvesti porez na imovinu (eng. property, u biti nekretnine) i ukinuti “iznimno povoljno” oporezivanje dohotka od kratkoročnog iznajmljivanja nekretnina.

Oba ta zahtjeva potpuno su promašena i duboko pogrešna. Zašto onda vodeća međunarodna financijska organizacija od Hrvatske ipak tako uporno, iz godine u godinu, traži da ih provede?
MMF ne traži bilo kakav porez na nekretnine, nego “suvremen, na temelju vrijednosti”. Prvi je razlog za to, čini se, što (valjda nepostojeće ili preskromno) “oporezivanje imovine (…) pogoduje ulaganjima u stambene nekretnine”.

Ukrali Hrvatima staru deviznu štednju, a sad se žele vratiti kupnjom jedne od najjačih banaka

MMF, dakle, smatra da Hrvatska treba smanjiti ulaganja u stambene nekretnine, pri čemu se pod “ulaganjima” vjerojatno misli na špekulativna ulaganja, jer na drugom mjestu MMF piše: “Važno je naglasiti da bi smanjenje ili uklanjanje povoljnog poreznog tretmana ulaganja u stambene nekretnine pomoglo da se smanji špekulativna potražnja i aktivira neiskorišteni stambeni fond.”
Dodatno, “politike za rješavanje pitanja priuštivosti stambenih nekretnina trebaju se usmjeriti na manjak ponude, a ne pomagati potražnji. Poticanje ponude zahtijeva bolje iskorištavanje velikog broja neiskorištenih nekretnina…”

MMF o stanju na hrvatskom tržištu nekretnina i o stvarnoj (ne)priuštivosti stanova očito ne zna ništa, ali svejedno daje savjete koji bi se, da Hrvatska zatraži njegovu novčanu pomoć, odmah pretvorili u uvjete. Porezima bi trebalo suzbiti ulaganja premda postoji manjak ponude? Neiskorištene brojne nekretnine? Gdje? U Zagrebu, Splitu ili Dubrovniku? O nekretninskom kaosu u glavama MMF-ovaca mogla bi se napisati knjiga, ali recimo samo ukratko: suvremeni porezni sustavi nastoje se kloniti poriva da se pomoću poreza mijenja struktura ekonomije i prema odlukama poduzetnika gdje će i u što ulagati pokušavaju biti što neutralniji. MMF bi to zaista trebao znati. Pritom postoji i aspekt najvišega etičkog ranga, a to je da su nekretnine u Hrvatskoj najčešće štednja, odnosno kapital građana ili poduzetnika, a kapital se ne smije oporezivati. Kapital je ono što im ostane nakon što građani plate sve moguće poreze i doprinose iz dohotka, bilo dohotka na rad, bilo dohotka od imovine. Ako bi se i taj kapital oporezivao, to bi značilo oporezivanje dohotka po beskonačno velikoj stopi.

Čista otimačina

“Ali (gotovo) sve zemlje Europe i svijeta imaju porez na nekretnine”, uobičajena je reakcija ljudi na skepsu u pogledu njegove opravdanosti i svrsishodnosti. To je zaista točno. I istodobno posve pogrešno. Porez na nekretnine atavizam je iz pradavnih vremena isključivo poljoprivredne, robne ekonomije, dok još nisu postojali stabilni monetarni i financijski sustavi pa se velikaška blagajna jedino i mogla puniti fizičkim uzimanjem dijela imovine, zapravo proizvoda s poljoprivrednih površina i stoke – njiva, pašnjaka, šuma, voćnjaka i stada koza, ovaca i krava, krda konja.

No čim je počela osjetnije rasti i zarada od nepoljoprivredne proizvodnje i usluga (“dohodak”), pojavio se i rastao porez na trgovinu, dobit i plaće. Porez na (svu) imovinu transformirao se u porez samo na nekretninsku imovinu i padao je prema simboličnom, zadržavši se uglavnom tamo gdje vlasnici nekretnina ne stanuju i ne rade pa ne plaćaju porez ni na dobit ni na dohodak, a potreban je njihov doprinos općim i zajedničkim potrebama lokalne zajednice. Ali to ni u kojem slučaju nije i ne može biti neki kazneni porez, državni pritisak za odustajanje od ulaganja u nekretnine, kako to traži MMF.

Tako i Hrvatska već ima porez na stambene nekretnine u obliku poreza na kuće i stanove za odmor. Osim radi suzbijanja špekulacija i “aktivacije neiskorištenog stambenog fonda”, MMF želi u Hrvatskoj vidjeti porez na stambene i poslovne prostore i radi većeg i pravednijeg punjenja državne blagajne, s obzirom na to da nepostojanje tog poreza “smanjuje poreznu osnovicu i stvara distorzije”. Preskočit ćemo ovoga puta tehničke i logističke izazove uvođenja, razrezivanja i naplate poreza na stambene i poslovne nekretnine “prema njihovoj vrijednosti”, kako to traži MMF, jer nisu nesavladivi. Ali, kao i kod uvođenja bilo kojega novog poreza, nužno je ispitati njegovu isplativost. Da, porez na stambene i poslovne nekretnine (eng. real property tax) imaju sve europske zemlje, iznimku čine Lihtenštajn i Malta, dok Estonija jedina oporezuje samo zemljište (izvor: taxfoundation.org). No stope tog poreza su simbolične, najniže ima Luksemburg, samo 0,05 posto, a najviše Grčka – 1,1 posto. Češka razrezuje 0,09 posto, Mađarska 0,26 posto.

Ne vidi i ne zna

Međutim, 23 zemlje članice Europske unije svojim poduzećima vraćaju porez koji bi ona trebala platiti na svoje poslovne nekretnine ili zemljišta tako što im za razrezani porez umanjuju porez na dobit, a sve kako bi im umanjila ukupni porezni teret i poticala ih na investiranje. To je okvir u kojem bi se morala kretati i Hrvatska kad bi poslušala MMF-ov savjet i uvela porez na nekretnine. Ali tada bi netko i u Hrvatskoj morao identificirati sve nekretnine i njihove stvarne vlasnike, procijeniti ih, razrezati porez, fakturirati ga vlasnicima, provjeravati uplate, provoditi prisilnu naplatu, utuživati i kažnjavati utaju ili evaziju… Naposljetku bi trošak tog postupka lako mogao biti veći od iznosa prikupljenog poreza, o bijesu građana i poduzetnika zbog raznih “nepravdi” da i ne govorimo.

Golema vijest prošla ispod radara gotovo svima: Pogledajte tko upravlja državom od 1. svibnja

Zbog svega toga Hrvatska je iznajmljivačima stanova i kuća omogućila da porez plaćaju paušalno. No sad mnogi, čak i profesionalni ekonomisti, tvrde da je to oporezivanje nedopustivo nisko (MMF: “iznimno povoljno”) i da vlasnicima iznajmljivačima omogućava neslućeno i neopravdano bogaćenje pa i MMF od hrvatskih vlasti traži da tu “distorziju” ukinu. Alternativa bi, međutim, bila vođenje knjigovodstva stvarnih prihoda i rashoda te razrezivanje i naplata poreza na dobit, pri čemu bi država iznajmljivačima morala priznati trošak njihova rada (i naplatiti im porez na dohodak), sve opravdane troškove poslovanja, primjerenu amortizaciju nekretnina koje iznajmljuju, plaćeni PDV (ako bi bili u sustavu), pa i gubitke s poreznim kreditom.

Tada bi se lijepo vidjelo da najveći dio iznajmljivača realno zapravo gubi novac umjesto da se bogati, te da je većini, kako tvrde upućeni, gotovo nemoguće godišnje zaraditi “čistih” četiri-pet posto na novac uložen u nekretnine, postotak koji je nerijetko i ispod stope inflacije i koji država (otprilike) isplaćuje i na svoje obveznice – bez ikakva rada i truda ulagača i bez poreza. Šokantno je da institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda to ne vidi i ne zna.