Netko preko oglasnika prodaje kulu u Senju iz 15. stoljeća: Ljudi u nevjerici zbog cijene

Tržište nekretnina u Hrvatskoj je usporilo, no to ne znači da je sve manje objekata i zemljišta u ponudi. Zbog visokih cijena ljudi polako odustaju od kupnje nekretnina, što su neki prodavatelji prepoznali i odlučili sniziti svoje cjenovne zahtjeve.

No, u Hrvatskoj je, osim stanova kuća, zemljišta, pa čak i pojedinog otoka, moguće kupiti dvorce i kule. Oglas za jednu takvu povijesnu nekretninu počeo se širiti društvenim mrežama. Riječ je o Papinskoj kuli u centru Senja. Ona je izgrađena 1493. godine, u vrijeme kad se Kristofor Kolumbo vraćao u Španjolsku s putovanja na kojem je otkrio Ameriku. Nekoć je služila za obranu grada od Mletaka, a kasnije i od Turaka, a danas je na prodaju.

S obzirom na svoju ulogu i povijesno značenje, riječ je o zaštićenom kulturnom dobru. Kamenu kulu sagrađenu 1493. godine, površine 93 kvadrata moguće je kupiti za 130.000 eura. Kako se oglas počeo širiti društvenim mrežama, mnogi su se zapitali tko i zašto prodaje takve nekretnine. Naime, u Hrvatskoj je trenutno na prodaju tridesetak kula, dvoraca, kurija i ljetnikovaca.

Legalno i potencijalno isplativo

“Kako tu kulu nisu sagradili tako skoro, a i dio je zidina, valjda bi trebala potpasti pod neku kulturnu baštinu? U Zagrebu konzervatori j*bu zbog pizdarija vlasnike zgrada, a u Senju prodaju kulu staru 300-400 godina”, glasio je jedan od komentara na Redditu, a netko se je ustvrdio kako je takva prodaja – bizarna.

“Skoro bizarno kao i činjenica da za te pare ne možeš dobiti ni pola garsonijere u Splitu”, oglasio se netko. Drugi su se zapitali kako je uopće legalno prodavati nekretnine od povijesnog značaja.  No, itekako je legalno, a i isplativo ako potencijalni kupac ima novca i viziju to bi od takvog objekta mogao napraviti. Primjer za to se nalazi nekoliko stotina kilometara južnije, u već spomenutom Splitu. Ondje je Dioklecijanova palača itekako saživjela s gradom i njegovim potrebama, na što je ukazao jedan komentator s Reddita.

“Čitave zidine u Splitu i palača su pretvoreni u kafiće, privatne stanove, garaže, suvenirnice, knjižare, itd. Pogledajte što je u kulama koje su ostale. Privatni stanovi ili apartmani za turiste. Je li to nešto novo? Ne. Tako je bilo i prije 300 godina”, ustvrdio je.

Kad se osjecate da zivite u super zemlji, sjetite se da je RH prodala kulu u Senju privatnoj osobi koja sad tu kulu prodaje na Njuskalu.
byu/AffectionateDisk8976 inhrvatska

Statusni simboli

Naravno, nije samo država vlasnik kulturne baštine. Nekima od njih upravljaju jedinice lokalne samouprave, a većini dvoraca i ljetnikovaca su vlasnici privatne osobe koje su ih dobile nasljedstvom ili kupnjom. No, kako bilo, svi odreda imaju nekoliko problema s kojima se suočavaju.

Naime, većina povijesnih zgrada je u lošem stanju, pa bi potencijalni budući vlasnici u njihovu obnovu i uređenje trebali uložiti stotine tisuća, pa i milijune eura, što teško mogu nadoknaditi bilo kakvim prenamjenama prostora. Tako su za ovakve nekretnine zainteresirani uglavnom bogati pojedinci kojima dvorci i kule služe kao statusni simboli.

“Kod svake je nekretnine najvažnija lokacija. Kod dvoraca i kurija je često slučaj da se nalaze usred ničega, odnosno općenito na neatraktivnim lokacijama, u unutrašnjosti, daleko od sadržaja. Izuzetak su ljetnikovci, kojih je najviše na području bivše Dubrovačke Republike, to su atraktivne lokacije i ima više lijepih primjera obnove ljetnikovaca od bogatih pojedinaca”, objasnila je nedavno za Bloomberg Klara Matić, članica uprave tvrtke za komercijalne nekretnine Avison Young.

U Hrvatskoj je moguće kupiti i dvorce: Ima ih posvuda, ali svi imaju jedan problem

Potrebna je nacionalna strategija

Recimo, u ponudi su dvorac Mali Tabor za 570.000 eura, kurija Bistrac u Samoboru za 1,05 milijuna eura, dvorac u Vinici za 800.000 eura, ali i brojni drugi povijesni objekti uglavnom na krajnjem sjeveru i jugu zemlje.

No, problem s takvim objektima je to što prodavatelji nameću previsoke cijene, želeći poštovati njihovu kulturno-povijesnu i arhitektonsku vrijednost. No, pritom zaboravljaju na važnost obnove i njenu sve veću cijenu.

“Problem je i veličina. Ove nekretnine su najčešće prevelike za stambenu ili ‘second home’ namjenu, a istovremeno premale za hotelsku s obzirom na to da nema računice ako je premali broj soba”, navodi Matić i dodaje da bi bilo dobro napraviti nacionalnu strategiju za poticanje očuvanja povijesnih i zaštićenih objekata, čime bi se vlasnici oslobodili nekih nameta, a konzervatori natjerali da u svojim zahtjevima budu jasniji i konzistentniji. “Ako je zaštita toliko stroga da se nikome ne isplati ulaziti u obnovu, zaštićeni objekti su onda najčešće osuđeni na propadanje i predstavljaju opasnost za prolaznike”, zaključuje Matić.