Hrvatska je zaglavila u dolini smrti i teško se može izvući: Muče nas dva krupna problema

Dolinu smrti u kojoj se našlo hrvatsko gospodarstvo ništa ne predstavlja bolje nego dovršetak i isporuka 16. ožujka ove godine novogradnje kodne oznake FB615 iz brodogradilišta 3. maj talijanskom naručitelju. Riječ je o jahti dugoj 50 metara, trećoj identičnoj, sagrađenoj u riječkom škveru za renomiranog talijanskog graditelja jahti Benettija.

No u 3. maju sagrađena je rohbau jahta, samo čelični trup zaštićen od korozije s nešto malo cijevi u njoj. Jahta je projektirana u Italiji i u Italiji će se opremiti motorima, uređajima, prozorima, namještajem, dok je 3. maju povjereno samo rezanje čeličnih ploča i zavarivanje trupa, dakle rutinski, “prljavi”, najslabije plaćen dio posla u gradnji svakoga većeg broda.

A ni taj “srednji” segment ukupnog poslovnog procesa proizvodnje, prodaje i održavanja jahte nije 3. maj obavio samostalno, nego zapravo za jednu drugu talijansku tvrtku Itaqua, koja je od riječkoga brodogradilišta za tu svrhu unajmila halu davno propale riječke tvornice brodskih motora. Kao i velika brodogradnja, gotovo svaki veliki proizvodni poslovni proces može se ugrubo podijeliti u tri faze. Prvu, u koju spada inovativno dizajniranje, planiranje, projektiranje te obično reklamiranje i prodaja.

Puko preživljavanje

Kako jahte, tako i stambeno-poslovne zgrade, automobila, mobitela, kulturnih dobara poput novina ili TV programa, ali i nematerijalnih proizvoda poput glazbenih ili scenskih djela. Druga je faza rutinska masovna izrada, gradnja, proizvodnja itd. Treća je logistika, održavanje, prodaja rezervnih dijelova, reklamiranje i prodaja spin-off proizvoda. Svakom upućenijem poslovnom čovjeku to je dobro poznato. Prvi i treći segment proizvodno-poslovnog lanca ili ciklusa s većom su dodanom vrijednošću, faze na kojima tvrtke sa svojim proizvodom ili djelom najviše zarađuju, u kojem svoje zaposlenike najviše plaćaju i stječu najveći dio profita, ubiru vrhnje.

Sredina, rutinski i “prljavi” poslovi masovne proizvodnje, poput rezanja i zavarivanja čelika, montaže automobila, “štancanja” milijuna komada istih mobitela, pukog postavljanja scenskih djela itd., proizvodni je segment koji se najslabije plaća i donosi relativno najmanju dodanu vrijednost, zato se i naziva dolinom smrti. Velike svjetske korporacije, pa i manje poput Benettija, prvu i treću fazu proizvodnog ciklusa, poslovne segmente s najvećom dodanom vrijednošću, najvećim plaćama i profitima, zadržavaju za sebe.

Srednju, rutinsku, rado će prepustiti nekom drugom kao podizvođaču koji nema drugog izbora nego prihvatiti takav poslovni odnos. Za poduzetnika koji, poput 3. maja u gradnji jahti za Talijane, ali i za Australca Glena Moroneya i njegov Scenic, ne može raditi prvu i treću fazu proizvodnog ciklusa nego samo srednju, to je puko preživljavanje u poslovnoj dolini smrti. A ako su ti rutinski poslovi ipak toliko napredni da svojem izvođaču, gledano u odnosu na okruženje, osiguravaju barem srednju razinu dohotka, kaže se da je taj izvođač, a s njime i cijela njegova zajednica, pao u zamku srednjega dohotka. I to su dva najkrupnija ekonomska problema koja u novije doba tište Hrvatsku: industrijska dolina smrti i ekonomska zamka srednjeg dohotka – iz koje zemlje jako teško uspijevaju izaći.

Neizvjesna sudbina moćne hrvatske firme: Ostat će samo legenda o grandioznim pothvatima

Sve u centralu

Dolina smrti i zamka srednjeg dohotka trebali bi biti u fokusu ekonomskih programa svih hrvatskih stranaka koje uskoro izlaze na parlamentarne izbore, no prema prvim naznakama, nema ih ni u natruhama. Političari kao da uopće ne razumiju gdje se hrvatska ekonomija nalazi i kamo srlja. Svi oni obećavaju veće plaće i mirovine, ali njih u dolini smrti nema. Jer, nije posrijedi samo brodogradnja. Međunarodni bankarski lanci koji posluju i u Hrvatskoj sve važne i vrijedne poslove – formuliranje kreditne politike, dizajn i izradu sustava bezgotovinskog plaćanja, krupne međuvalutne i kapitalske transakcije – zadržavaju i obavljaju u svojim centralama, bankama majkama u Italiji, Austriji ili Mađarskoj.

Hrvatskim podružnicama samo prepuštaju da ih na svojem teritoriju primjenjuju. Slično je i s poznatim velikim hotelskim kućama koje u Hrvatskoj imaju svoje depandanse. I one svoj brend, reklamiranje, sustav rezervacija, nabavki i održavanja stvaraju i razvijaju u matičnoj državi, a u Hrvatskoj ga samo eksploatiraju. Samo će se neupućeni čuditi što su neke turističke države ipak bogate, dok hrvatski hotelski turizam u inozemnom vlasništvu generira tek neku mizernu dodanu vrijednost.

Kad je najveći na svijetu izdavač poslovnih novina, Bonnier, u Hrvatskoj istodobno pokretao svoje tiskane i internetske novine, makar u Hrvatskoj zaista ne manjka izvrsnih stručnjaka za taj posao, u Zagreb je poslao svoju ekipu programera za internetske stranice. Hrvatske informatičare Bonnier nije želio angažirati, pa tako ni primjereno platiti. Ista je stvar i s velikim trgovačkim lancima, kontejnerskim i lučkim terminalima. I svjetske aviokompanije rado slijeću u Hrvatsku pod uvjetom da im lokalni aerodromi naplate najniže moguće naknade.

Ostalo je štancanje

Skupe servise za svoje zrakoplove, međutim, plaćaju u svojim matičnim zemljama ili proizvođačima aviona i motora u njihovima. Nimalo ne mare što Hrvatsku tako guraju u tehnološku i poslovnu dolinu smrti i zamku srednjega dohotka. Nema pritom nikakve sumnje da bi 3. maj Benettijevu jahtu sam mogao i znao sagraditi od dizajna do konačnog opremanja, no to Benetti od njega očito ne želi naručiti jer mu ne želi platiti. A može li 3. maj graditi i sam eksploatirati veliku luksuznu jahtu, sam zaraditi i na prvoj i trećoj fazi poslovnog ciklusa luksuznih jahti pa tako sam ostvarivati veliku dodanu vrijednost i sam obrati vrhnje u jahtaškom biznisu? Mogu li jednako tako postupiti veliki hrvatski hotelski lanci, velike banke, aviokompanije?

Vrlo teško. Benetti, Raiffessen, Intesa ili Hilton brendovi su kakvi se grade generacijama i stotinama godina, stupanj razvijenost biznisa koji su oni s vremenom dosegnuli konkurentima gotovo da i nije moguće sustići, pogotovo nakon što su desetljećima u nekim drugim okolnostima razvijali neke sasvim druge poslove koji su u međuvremenu izgubili značaj ili su se, poput velike trgovačke brodogradnje, jednostavno odselili na Daleki istok. Čak i kad domaće kompanije nešto takvo uspiju – na primjer, zagrebačka Pliva sa svojim Sumamedom – stranci je kupe i odmah prvu i treću fazu njezina poslovnog ciklusa, istraživanje i razvoj te marketing, presele u svoju centralu, a u Hrvatskoj ostave samo masovno “štancanje” za male plaće.

Znači li to da su zemlje poput Hrvatske u dogledno vrijeme osuđene na životarenje u poslovnoj dolini smrti i na srednjem dohotku, bez imalo izgleda da ikada sustignu države u kojima su centrale Benettija, Hiltona, Airbusa ili Teve? Pad u zamku srednjeg dohotka i usporavanje konvergencije prema dohotku najbogatijih država (barem u bliskom okruženju, na primjer u Europskoj uniji) nije problem samo Hrvatske, nego manje ili više svih zemalja srednje i istočne Europe (skraćeno CEE).

Ubiranje vrhnja

Uočili su to u poznatom Bečkom institutu za proučavanje međunarodne ekonomije (WIIW) pa su – što ni hrvatskim političarima ni hrvatskim državnim institucijama i think-tankovima niti profesionalnim ekonomistima uopće nije palo na pamet – potkraj prošle godine izradili i objavili veliku studiju pod naslovom “Industrijska politika za novi model rasta: Alati za zemlje EU-CEE-a”. U studiji su bečki ekonomisti “predložili osam nosivih stupova za izgradnju verzije države poduzetnice primjerene članicama Europske unije iz srednje i istočne Europe”. Učinili su to ne samo za te zemlje kao skupinu nego i za svaku pojedinačno, pa tako i za Hrvatsku.

“U desetljećima nakon ulaska u EU zemlje članice iz srednje i istočne Europe doživjele su brzu konvergenciju i izgradile snažne izvozno orijentirane proizvodne sektore potaknute izravnim inozemnim ulaganjima”, pišu analitičari Bečkoga instituta. “Premda je taj model rasta donio puno toga dobroga, javljaju se pokazatelji da je on dosegnuo svoj limit. Unutarnja ograničenja za model rasta pojačali su vanjski izazovi ‘twin tranzicija’ (zelene i digitalne) te posljedice pandemije i ruske invazije na Ukrajinu.”

“Brzina rasta produktivnosti u zemljama EU-CEE-a i dalje je nešto veća od prosječne za EU, ali ta se razlika smanjuje. Smatramo da je to barem djelomično zbog pretjerane specijalizacije u proizvodnji i ograničenog napretka prema sofisticiranijim aktivnostima unutar vrijednosnih lanaca. Pretpostavljamo da bi to mogao biti dokaz za srednju i istočnu Europu specifične zamke srednjega dohotka”, upozorava bečki think-tank WIIW.

Čovjek koji je spasio slovensku ekonomiju sada kupuje po Hrvatskoj i očitava svima lekciju

Najveći problem

“To pojačava imperativ za srednju i istočnu Europu da se preorijentira na model novoga rasta, potaknut inovacijama (eng. innovation-driven), do kojega će dovesti sveobuhvatna industrijska politika. Međutim, EU-CEE zemljama na njihovu razvojnom putu nije nedostajao samo ujednačen i strateški pristup industrijskim politikama nego su se one našle u specifičnom položaju i zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji. Posljedica toga su nerazvijene inovacijske i industrijske politike u regiji.”

Najveći hrvatski problem, međutim, i nije izostanak bilo kakve suvisle inovacijske i industrijske (razvojne) strategije. Kako se može naslutiti i iz predizbornih programa koji se stidljivo najavljuju, najveći je problem što hrvatski političari uopće nisu svjesni toga da im je država zaglavila u razvojnoj dolini smrti i zamci srednjega dohotka, izlaz iz kojih se uopće ne traži.