Hoće li Hrvatskoj novi ratni zrakoplovi Rafalei donijeti korist ili samo štetu?

Nakon više desetljeća mira, u veljači 2022. Europa je doživjela prijelomni trenutak za svoju sigurnost. Ruska invazija na Ukrajinu iznenada je i drastično potresla geopolitičku ravnotežu i na europsko tlo vratila ratno stanje. No godine smanjenih ulaganja i fragmentacije u obrambenim sposobnostima Europske unije proizvele su brojne praznine. Znatne redukcije nacionalnih proračuna za obnovu i seljenje težišta s teritorijalne obrane na ekspedicije po svijetu dovele su do smanjivanja obujma vojnih snaga i opreme…

Tim riječima dvoje analitičara Opće uprave za ekonomske i financijske poslove, te za unutarnje tržište i industriju, Alessandra Cepparulo i Paolo Pasimeni, započelo je bilten Discussion paper broj 199, što ga je pod naslovom “Rashodi za obranu u Europskoj uniji” u travnju ove godine objavila Europska komisija. Najnoviji broj te publikacije vjerojatno prvi put, barem koliko je autorima poznato, donosi jasan pregled stvarnih rashoda nacionalnih i supranacionalnih vlasti Europske unije za obrambene svrhe.

No, što je još važnije, Discussion paper 199 analizira i utjecaj vojnih troškova na ekonomski rast. Nakon što su mnoge države povećale ulaganja u obranu i najavile da će to nastaviti i u budućnosti, odnos rashoda na obranu i gospodarskog razvoja u svijetu je, pa tako i u Hrvatskoj, ekonomsko “pitanje svih pitanja”. I Međunarodni monetarni fond 12. travnja posvetio mu je na svojem blogu zapažen i često citiran komentar “Industrijska se politika vraća, no ljestvica za njezinu uspješnost postavljena je visoko: Za izbjegavanje skupih pogrešaka potrebno je više podataka, analize i razgovora.”

Četiri skupine

Do 2022. vojni troškovi u gotovo svim zemljama svijeta pali su ispod tri posto bruto domaćeg proizvoda – oko dva posto kretali su se u Europskoj uniji, Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu, te oko jedan posto u Japanu, Novom Zelandu i Kanadi. Jedina iznimka s oko 3,5 posto BDP-a su Sjedinjene Države, podsjećaju Komisijini stručnjaci Cepparulo i Pasimeni. Među europskim državama ulaganja u obrambene svrhe vrlo su različita, a mogu se svrstati u četiri skupine.

Prvu, s relativno najmanjom vojnom potrošnjom, ispod 1,3 posto BDP-a, čine manje države Malta, Luksemburg i Belgija, te države koje nisu (ili donedavno nisu bile) članice NATO saveza Irska, Švedska i Austrija. Zanimljivo je da druga skupina, s ulaganjima u obranu između 1,3 i 1,6 posto BDP-a, obuhvaća i neke od najvećih europskih država poput Njemačke i Španjolske. Izuzetak među tim i takvim zemljama je Francuska s ulaganjima od dva posto BDP-a, što je posve u skladu s njezinom velikom domaćom vojnom industrijom.

Hrvatska ‘čudovišta’ na nebu: Evo što sve može Rafale, ima i poseban sustav ratovanja

Najviše na obranu u Europskoj uniji troši Grčka, gotovo četiri posto BDP-a, što se objašnjava njezinim istaknutim geopolitičkim položajem i “značajnim napetostima” kojima je izložena. U skupini relativno najvećih ulagača u vojsku i obranu s više od dva posto BDP-a uz Grčku su i Poljska i tri baltičke države. Pregled Europske komisije u četvrtu skupinu, među zemlje s relativno najvećim ulaganjima u obranu, svrstava i Hrvatsku. Međutim, Hrvatska je u Europskoj uniji članica s najkraćim vremenom sustavnog povećavanja ulaganja u obranu – u razdoblju od 2018. do 2022. samo dvije godine.

Naime, među ukupno dvadeset obveza koje su 2017. preuzele u okviru sporazuma nazvanog PESCO, Permanent Structured Cooperation, jest redovito i realno povećavanje proračuna za obranu. Polovica zemalja članica tu je obvezu sustavno ispunjavala tijekom pet godina, ostale tijekom tri ili pet godina, a samo Hrvatska dvije.

Jasne obveze

U svojim planovima predočenima Komisiji u sklopu Programa za stabilnost i konvergenciju devet zemalja članica navelo je daljnje povećanje ulaganja u obranu između 0,2 i čak jednog postotnog boda (Češka). Hrvatska je među devet država Europske unije koje očekuju da će troškovi obrane utjecati na njihove državne proračune, ali bez navođenja konkretnih brojki.

U prosjeku, troškovi osoblja u svijetu predstavljaju gotovo polovicu svih obrambenih rashoda, pri čemu se računaju plaćanja za vojne i civilne zaposlenike te za njihove mirovine. Prosječni troškovi Europske unije u toj kategoriji od 48,3 posto svih ulaganja u obranu relativno su visoki, a u stvarnosti jako variraju, od 25 posto u Luksemburgu do grčkih 80 posto. Hrvatska je članica Europske unije koja ima vrlo visok udjel plaćanja vojnika u ukupnim troškovima obrane, oko 55 posto, dakle, osjetno iznad europskog prosjeka.

Konačno se zna tko ima superiornije oružje: Evo zašto je Rafale bolji od srpskog MiG-a

A što je udjel plaća i mirovina obrambenog osoblja veći, to je u ukupnim troškovima obrane manji udjel ulaganja u opremu i infrastrukturu te ostalo. Tako su hrvatska ulaganja u obrambenu infrastrukturu prema analizi Europske komisije zanemarivo mala, dok je udjel troškova opreme otprilike prosječan. Od država članica Europske unije očekuje se da najmanje dva posto svojih obrambenih proračuna ulažu u istraživanja i razvoj vojne tehnologije. Tu propisanu granicu preskočile su jedino Francuska i Njemačka, dok Hrvatska u tom pogledu drastično zaostaje: njezina ulaganja u istraživanja i razvoj vojne tehnologije 2021. godine bila su praktički nula posto ukupnih obrambenih troškova.

“Dok raste značaj ulaganja u obranu u Europskoj uniji, raste i zanimanje za njezin mogući utjecaj na rast i razvoj”, pišu analitičari Europske komisije. Pitanje mogu li i kako vojni troškovi država pridonijeti gospodarskom rastu postalo je iznimno aktualno, unatoč tomu što za ekonomiste i ekonomsku literaturu nipošto nije novo. A rezultati i najnovijih empirijskih istraživanja jako se razlikuju. O tome postoji li uopće veza ulaganja u obrambene sustave, ako da u kojem smjeru i kakva je njezina priroda.

Solidna analiza

Europska komisija navodi pregled 32 suvremene empirijske studije na tu temu pa navodi autore koji podupiru mali pozitivni učinak obrambenih troškova na rast, barem kad je riječ o ekonomski razvijenim zemljama. Drugi autori na temelju većeg uzorka, koji je obuhvatio i zemlje u razvoju, nisu našli pozitivan utjecaj. Štoviše, treći pregled empirijskih istraživanja pokazao je da proračunski rashodi za vojsku imaju beznačajan ili negativan utjecaj na rast u zemljama u razvoju, a relativno snažniji negativni efekt na razvijene zemlje. Na to upozorava i Međunarodni monetarni fond na svojem blogu.

Ulaganja u vojsku i obranu jedna su, ako ne i najčešća među ciljanim intervencijama državnih vlasti, poznatima pod zajedničkim imenom industrijske ili razvojne politike, kojima se domaće proizvođače želi učiniti konkurentnijima ili, pak, potaknuti rast odabranih gospodarskih sektora. “Danas se, čini se, industrijska politika opet posvuda vraća”, pišu MMF-ovi analitičari Anna Ilyina, Ceyla Pazarbasioglu i Michele Ruta.

“Pandemija, pojačane geopolitičke napetosti i klimatska kriza povećale su zabrinutost vezanu uz održivost opskrbnih lanaca i nacionalnu sigurnost, kao i općenitije, sposobnost tržišta da učinkovito raspodjeljuje raspoloživa sredstva. Posljedica toga je da raste pritisak na vlade da zauzimaju aktivnija stajališta prema industrijskoj politici.”
MMF-ovo je istraživanje tako otkrilo da su samo u prošloj, 2023. godini razvijene (eng. advanced) i zemlje u razvoju (eng. emerging market i developing economies) posegnule za više od 2500 intervencija industrijske politike! Više od polovice tog broja provele su Kina, Europska unija i Sjedinjene Države, a znatan dio tih potaknut je zabrinutošću za sigurnost. “Najaktivniji sektori bili su vojno-civilno zajedničko korištenje proizvoda i naprednih tehnologija, uključujući poluvodiče, tehnologije s malom emisijom ugljika, kao i njihovih komponenti poput oskudnih važnih minerala.”

Industrijskom politikom preusmjeravaju se resursi prema odabranim domaćim poduzećima, sektorima ili djelatnostima koje tržišne silnice ne uspijevaju poticati učinkovito za društvo. No da bi te intervencije donosile ekonomsku dobrobit, one moraju biti pametno sročene, što znači da moraju ispravljati precizno ustanovljena zatajenja tržišta i temeljiti se na načelima jačanja konkurencije i solidnoj analizi dobiti i gubitka.

Loš utjecaj

Naime, dok nastoji promijeniti poticaje za privatne poduzetnike, industrijska politika riskira da će sredstva biti uložena promašeno te da će subvencionirani sektori s vremenom “zarobiti” državne vlasti. One mogu loše utjecati na trgovinu, investicije i novčane tokove, kao i na globalne cijene, što sve može znatno utjecati na trgovinske partnere i globalno gospodarstvo…

U slučaju Europske unije, publikacija Europske komisije Discussion Paper broj 199 iz travnja ove godine pokazala je javnosti kako su gotovo svi nacionalni proračuni zemalja članica EU-a posljednjih godina povećali vojne rashode i planiraju to činiti i ubuduće. No isto tako pokazala je da ekonomska znanost ne može jasno utvrditi ima li ta tendencija pozitivan ili negativan utjecaj na gospodarski rast. Ekonomska literatura podijeljena je oko postojanja uzročno-posljedične veze između vojne potrošnje i rasta, kao i smjera uzajamnog utjecaja. O povoljnom utjecaju istraživanja češće izvješćuju kad su posrijedi razvijena gospodarstva nego kad je riječ o manje razvijenima.

Za Hrvatsku, nažalost, nemamo takvih istraživanja i njih bi hitno trebalo provesti. Hrvatski porezni obveznici morali bi znati hoće li nabavka najsuvremenijih borbenih zrakoplova u Francuskoj ili borbenih vozila u Sjedinjenim Državama ubrzati hrvatski gospodarski rast i razvoj ili će ga zakočiti, hoće li Rafalei dati poticaj hrvatskoj ekonomiji ili je njihova kupnja zapravo omogućena prethodnim ekonomskim rastom i bogaćenjem u djelatnostima koje nisu vojne prirode. Treba li Hrvatska snažno povećati ulaganja u istraživanja i razvoj tehnologije vojne namjene, koju mogu koristiti i civilni sektori, ili bi to bilo besmisleno pa bi trebalo i ostati na nuli, a time neka se i dalje bave Francuzi i Nijemci?

Ako će povećano ulaganje Vlade u plaće i mirovine vojnika, u nabavku vojne opreme, oružja i streljiva proizvedenog u Hrvatskoj dati doprinos gospodarskom rastu, onda ga valja pozdraviti i podržati, no ako će pojačati korupciju, rasipništvo i klijentelizam, onda ga valja odlučno prikočiti.