Gotovo nitko nije primijetio što se točno dogodilo Hrvatskoj otkako je uvela euro

Hrvatskoj se ostvaruje monetarna noćna mora: s proširenjem područja eura na njezin teritorij i povjeravanjem vođenja monetarne i kreditne politike jednoj supranacionalnoj središnjoj banci – Europskoj – ostala je bez ikakvog oruđa za borbu protiv lokalne inflacije. Rast cijena u Hrvatskoj sada je poput vlaka bez strojovođe i bez kočnica na otvorenoj pruzi, u jednom trenutku naiđe na uzbrdicu koja ga uspori, onda opet dođe na strminu pa ubrza, a jedino što bi ga moglo zaustaviti jest nada, očekivanje, da će se to dogoditi samo od sebe prije provalije.

Upravo sada vlak ubrzava, cijene usluga u Hrvatskoj u ožujku su se na godišnjoj razini povećale za osam posto prema veljači, kada je stopa iznosila 7,8 posto. I godišnja “glavna” stopa inflacije povećala se u ožujku na 4,9 posto, s 4,8 posto koliko je iznosila u prva dva mjeseca 2024. godine. Zbog poskupljenja usluga povećala se i hrvatska tzv. temeljna inflacija (iz čijeg su izračuna isključene cijene energije i hrane), s 5,3 posto u veljači na 5,4 posto u ožujku. No više od toga zabrinjava jačanje zamaha ili momenta inflacije mjerenog promjenom cijena u posljednja tri mjeseca u odnosu na prethodna tri mjeseca, prilagođeno za sezonske učinke i izraženo na godišnjoj razini.

“Tromjesečne stope inflacije često se koriste kao pokazatelj tekuće inflacije s obzirom na to da su godišnje stope inflacije inertne, dok su mjesečne stope inflacije, koje bolje pokazuju tekuća kretanja, često vrlo kolebljive”, pišu analitičari Hrvatske narodne banke u “Komentaru o kretanju inflacije u ožujku 2024.” A “tekući inflacijski pritisci mjereni anualiziranom tromjesečnom stopom posebno su naglašeni kod cijena usluga, čiji se zamah u ožujku 2024. dodatno povećao…”

Tri godine muke

Zašto se to događa, zašto rast cijena u Hrvatskoj opet ubrzava, nakon što su nas monetarne vlasti gotovo već uvjerile da će se trajnije usporiti na idealnih i poželjnih oko dva posto na godinu? Ne znamo! Jedino što znamo jest ono najopćenitije, da je inflacija složena i komplicirana, često jako ustrajna pošast kojoj se manifestacije (poskupljenja) jako lijepo vide i lako mjere, dok temeljni uzroci ostaju nerazjašnjeni.

Analitičari Međunarodnog monetarnog fonda nedavno su, u rujnu prošle godine, proučili stotinu inflacijskih šokova u 56 zemalja svijeta nakon 1970. godine, uključujući i više od 60 inflacijskih epizoda povezanih s naftnom krizom 1973. – 1979., pa su na temelju svojih zapažanja formulirali sedam jednostavnih činjenica o inflaciji (“One hundred inflation shocks: Seven stylized facts”, wp/23/190). A glavna je “stilizirana činjenica” da trijumf nad inflacijom najčešće bude preuranjen.

“Dokumentirali smo da je inflacija dovoljno snižena ili ‘riješena’ unutar pet godina u samo 60 posto epizoda, a čak i u tim uspješnim slučajevima za pobjedu nad inflacijom trebalo je u prosjeku više od tri godine. Postotak uspješnosti bio je niži, a vrijeme potrebno za savladavanje dulje, kod inflacijskih epizoda koje su prouzročili trgovinski šokovi iz vremena naftne krize 1973. – 1979.”

Nema monetarne politike

“Većina nerazriješenih epizoda uključivala je ‘preuranjeno veselje’, kada je inflacija počela usporavati, da bi se potom zaustavila na određenoj povišenoj razini ili čak ponovno ubrzala. Zemlje koje su uspješno zaustavile inflaciju, u usporedbi s nerazriješenim slučajevima, vodile su čvršću monetarnu politiku koju su dulje vrijeme konzistentnije zadržavale, sporiji nominalni rast plaća i manju deprecijaciju valute. Uspješne dezinflacije bile su povezane s manjim kratkoročnim padom proizvodnje, ali ne i s većim gubicima proizvodnje, zaposlenosti ili realnih plaća dulje od pet godina, što potencijalno ukazuje na važnost vjerodostojne politike i makroekonomske stabilnosti.”

MMF-ovi analitičari kao da su bili prekognicisti kretanja hrvatske inflacije u šoku započetom 2021. godine jer ona se očito nalazi na povišenom platou (i statistički gledano dva i pol puta je veća od nužnih najviše dva posto na godinu), prerano je proglašen trijumf, a pokazatelji njezina zamaha (ili momenta) govore da će ona u idućem razdoblju ubrzavati, a ne usporavati. Za savladavanje te i takve inflacije, ustanovili su analitičari Međunarodnog monetarnog fonda na temelju stotinu povijesnih slučajeva, presudno je dulje vrijeme stegnute monetarne politike… Ali koje i čije monetarne politike?

Premda je Hrvatska narodna banka i dalje po hrvatskom zakonu odgovorna za stabilnost cijena u Hrvatskoj, ona od stupanja Hrvatske u područje eura ne vodi više nikakvu vlastitu monetarnu politiku, nego samo na teritoriju Hrvatske provodi naloge Europske središnje banke – ESB-a. A ESB dizajnira i provodi antiinflacijsku politiku zajedničku za cijelu eurozonu, nema nikakve specifične politike za pojedine zemlje članice u kojima bi se, kao sada u Hrvatskoj, inflacija znatnije razlikovala od prosječne u eurozoni. Drugim riječima, za ekscesnu hrvatsku inflaciju nikakva monetarna politika trenutno ne postoji.

Pogrešan pristup

U svojem najnovijem redovitom “Komentaru o inflaciji” Hrvatska narodna banka detaljno iznosi i opisuje pokazatelje inflacije: godišnju stopu harmoniziranog indeksa, temeljnu inflaciju, inflaciju cijena industrijskih proizvoda. Konstatira da “utjecaj prošlih šokova slabi”, da “povoljni bazni učinci snažnije djeluju”, da je “prisutan trend smanjivanja inflacije”, na primjer, proizvođačkih cijena hrane i slično, ali ni jednim slovom ne objašnjava zašto, primjerice, usluge u Hrvatskoj tako drastično poskupljuju (četri puta brže od dopuštenog).

Još je gore što Hrvatska narodna banka, premda zakonom zadužena za to, niti slovom ne kaže što čini i što će činiti da inflaciju (i njezine pogubne posljedice na blagostanje) u Hrvatskoj posve zaustavi. HNB je zauzeo stav da se to njega ne tiče. HNB i dalje samo “ocjenjuje da bi se prosječna stopa inflacije potrošačkih cijena u 2024. mogla usporiti”, a jedini razlog za to njegovo je “očekivano smanjivanje inflacije svih glavnih komponenata, ponajviše temeljne inflacije i inflacije cijena hrane”.

Pamte li Hrvati uopće kakva je bila Milanovićeva vlada? Dubinska analiza mogla bi uzdrmati mnoge

Glavno je HNB-ovo oruđe za razrješenje aktualnog hrvatskog inflacijskog šoka “pretpostavka da bi se u 2024. važnost činitelja koji su u posljednje dvije godine pridonijeli znatno rastu cijena ugostiteljskih usluga i usluga smještaja trebala smanjiti pa se očekuje i slabljenje pritisaka na rast cijena usluga”. Dakle, rast cijena usluga će se usporiti jer HNB “ocjenjuje”, “očekuje” i “pretpostavlja” da bi se on mogao usporiti? Da nije krajnje neozbiljno i neodgovorno, bilo bi komično.

Hrvatska je svoju hiperinflaciju privremene valute hrvatskog dinara iz prvih godina nakon osamostaljenja 1994. zaustavila uvođenjem nove nacionalne valute kune i njezinim “vezivanjem” za njemačku marku. Učinila je to tako što je po praktički fiksnom tečaju poduzetnicima i građanima preko poslovnih banaka počela prodavati njemačke marke iz vlastitih pričuva u središnjoj banci i tako im održavala uvijek istu cijenu. I Hrvatska narodna banka, kao i središnje banke mnogih drugih malih država i ekonomija u svijetu, za suzbijanje inflacije uspostavila je režim upravljano-plivajućeg tečaja i potom stabilnost cijene njemačke marke koristila kao stabilizator cijena u nacionalnoj valuti, kuni. Brojni najistaknutiji i najugledniji hrvatski neovisni ekonomisti (koji nisu radili za tadašnju Vladu Nikice Valentića i njegova ministra financija Borislava Škegru) odmah su javno počeli upozoravati da ta tehnika nije dovoljno dobra za sprečavanje inflacije, a ni za ekonomski napredak.

Nije ih se slušalo

Stjepan Zdunić, znanstveni savjetnik i zaslužni znanstvenik Ekonomskog instituta u Zagrebu, ministar za ekonomski razvoj u tri vlade koje su prethodile Valentićevoj, glavni savjetnik za gospodarstvo predsjednika Mesića; Dubravko Radošević, viši znanstveni suradnik na Ekonomskom institutu Zagreb, ekonomist Zagrebačke banke, HNB-a i Vlade RH, također glavni savjetnik predsjednika; Zvonimir Baletić, sveučilišni profesor političke ekonomije koji se usavršavao u Francuskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji, ministar u Vladi demokratskog jedinstva, ravnatelj Ekonomskog instituta, akademik…

Asistenti, profesori i nezavisni znanstvenici Mihovil Anđelinović, Saša Drezgić, Tomislav Ćorić, Drago Jakovčević, Gordana Kordić, Branimir Lokin, Ivan Lovrinović, Maja Mihelja Žaja, Martina Nakić, Marko Primorac, Branimir Skoko, Igor Živko… netko manje, netko više (njihove studije i knjige lako je naći na internetu), dokazivali su da je režim upravljano-plivajućeg tečaja za Hrvatsku loš izbor.

Hrvatska je zaglavila u dolini smrti i teško se može izvući: Muče nas dva krupna problema

Najviše Radošević, Zdunić i Baletić kao predsjednik Znanstvenog vijeća za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo HAZU-a zalagali su se da Hrvatska napusti fiksni tečaj i uspostavi monetarni režim ciljanja inflacije, “kompromis između strukturnih reformi i fleksibilnosti tečajnog režima” jer “samo se tako mogu zaustaviti negativni trendovi: niska razina zaposlenosti, odlazak mladih u inozemstvo, depopulacija, deindustrijalizacija i niske stope rasta (sekularna stagnacija). (S korica knjige “Trilema otvorene ekonomije” Dubravka Radoševića i Stjepana Zdunića, naklada Jesenski i Turk 2018.)

No ti ugledni znanstvenici zapravo nisu imali sreće. Budući da je nije bilo ni drugdje u svijetu, većinu vremena od 1994. ni u Hrvatskoj nije bilo inflacije kod koje bi se tehnika “ciljanja” mogla pokazati boljom od upravljanja tečajem – sve do 2021. godine. Briljantni ekonomisti svjetske klase, pripadnici hrvatske stare garde poput Zdunića i Baletića umrli su a da nisu dočekali empirijski dokaz ispravnosti svojih teza, barem ne u užem monetarnom dijelu, dok su se njihove ostale prognoze (egzodus, depopulacija, deindustrijalizacija, sekularna stagnacija…) više nego ostvarile.

Put u ponor

Tek se danas jasno vidi da Hrvatskoj za borbu s inflacijom ne samo da nije dovoljno fiksno vezivanje inflaciji podložne nacionalne valute za neku svjetsku “čvrstu”, nego joj nije dovoljno ni potpuno preuzimanje te “čvrste” valute, u ovom slučaju eura, kao vlastite monete. Premda je inflacija u ostatku eurozone primjereno niska, u Hrvatskoj je osjetno viša, što znači da zajednička monetarna politika supranacionalne Europske središnje banke, jednaka za sve zemlje članice, za Hrvatsku zaista nije dovoljno dobra, a neka specifična ne postoji, nije uopće predviđena.

Zapravo je gušenje inflacije u Hrvatskoj prepušteno samo fiskalnoj politici, danas Vladi Andreja Plenkovića, da ona spriječi poskupljenja sredstvima koja joj stoje na raspolaganju: upravljanjem plaćama zaposlenih kod države (u prvome redu) i privatnika, prisilnim plafoniranjem cijena u maloprodaji, kaznenim oporezivanjem windfall profita poduzeća i banaka… No izvršna vlast zapravo uživa u inflaciji kao neformalnom obliku oporezivanja jer se onda kupa u novcu i može se hvaliti velikim (nominalnim) uspjesima, dizanjem plaća i mirovina, javnim radovima, kupnjom tuđih borbenih aviona i sličnim.

Baš zato je monetarna “vlast” u formi neovisne i samostalne središnje vlasti u bliskoj povijesti i odvojena od ljepljivih dlanova izvršne. Hrvatska je svoju monetarnu vlast, međutim, ukinula, a posljedica je, uza sve ostalo, inflacija bez kontrole.