Golema vijest prošla ispod radara gotovo svima: Pogledajte tko upravlja državom od 1. svibnja

Nova krupna razdjelnica u odnosima Hrvatske i Europske unije, povijesni datum za hrvatsku fiskalnu politiku, bit će 19. lipnja ove godine. Toga dana “vlada” Europske unije, Europska komisija (EK), predstavit će javnosti proljetni paket europskog semestra, postupka usklađivanja fiskalnih politika država članica, za 2024. godinu.

Europska komisija to čini svakoga proljeća, no ovoga puta bit će to prema Novom okviru gospodarskog upravljanja Europskom unijom, “najambicioznijoj i najopsežnijoj reformi pravila gospodarskog upravljanja od gospodarske i financijske krize”, koji je stupio na snagu 30. travnja ove godine.

Prema tom novom pravnom “okviru”, Komisija će državama članicama “pružiti smjernice o sadržaju njihovih nacionalnih srednjoročnih fiskalno-strukturnih planova”. U tim će se planovima “utvrditi fiskalni ciljevi država članica te prioritetne reforme i ulaganja”, te će ih predstaviti Komisiji do 20. rujna ove godine.

Obveza država

Ta krupna novost u hrvatskom je političkom životu prošla ispod radara. I vodeće hrvatske političke stranke i grupacije biračima su za izbore nudile svoje ekonomske programe, ne shvaćajući da će oni 1. svibnja postati bespredmetni, da će im gospodarsko upravljanje Hrvatskom, dozvolu za slobodno i neumjereno trošenje proračunskog novca te zaduživanje, za samo koji dan Europska unija – uzeti iz ruku. “Novim okvirom promicat će se zdrave fiskalne politike te reforme i ulaganja u rast u okviru zajedničkih prioriteta EU-a”, objavilo je 2. svibnja i Predstavništvo Europske komisije u Hrvatskoj. “EU će tako postati konkurentnije i bolje pripremljen za buduće izazove podupiranjem napretka prema zelenom, digitalnom, uključivom i otpornom gospodarstvu, čime će se ojačati i europski sigurnosni kapaciteti.”

Europska unija i dosad je imala pravila zapisana u svojem “ustavu”, Ugovoru o funkcioniranju prema kojima države članice nisu smjele imati javni dug veći od 60 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP-a) niti manjak u državnom proračunu veći od tri posto BDP-a. Te referentne vrijednosti, kao i obveza država članica da ih poštuju, ostaju nepromijenjene. I postupak u slučaju prekomjernog deficita zbog kršenja referentne vrijednosti državnog deficita od tri posto BDP-a ostaje nepromijenjen. Što se to onda zapravo promijenilo 30. travnja ove godine?

Hrvatska silno troši jedan fond EU-a: Velike zemlje ne žele taj novac, misle da će postati robovi

Globalna Velika recesija iz 2008. na 2009. godinu izbacila je u prvi plan rigidnost sustava ekonomskog upravljanja Unijom. U kriznim situacijama, naime, nekim su državama članicama za izlazak iz recesije – barem na srednji rok – bili nužni veći proračunski deficiti i zaduženost pa su im “plafoni” od tri i 60 posto onemogućavali oporavak. A pravila su bila jednaka za sve, i bogate i siromašne Europljane, i sjevernjake i južnjake, i zapadnjake i istočnjake, premda je bilo posve jasno da svi oni nisu u istom položaju i da im je za uspješno upravljanje gospodarstvom i savladavanje krize bila nužna veća fleksibilnost.

Nedopušteni manjak

Države članice trudile su se ispoštovati europske limite za dug i deficit uglavnom kada im je o tome ovisilo priključenje Uniji ili dobivanje eura, a potom si je velik broj članica “fleksibilnost” jednostavno prisvojio. Tako je na kraju 2023. godine čak 13 država članica imalo javni dug veći od 60 posto BDP-a, i to u ogromnom rasponu prekoračenja, od malenoga (Hrvatska) do golemih talijanskih 140 ili grčkih više od 160 posto BDP-a. I cijela je Unija bila u drastičnom kršenju vlastitih zakona s ukupnom zaduženošću malo većom od 80 posto. Ista stvar dogodila se i s deficitima državnih proračuna: u 2023. godini deficit veći od tri posto BDP-a zabilježilo je 11 država članica EU-a, ponovno od malenog prekoračenja Estonije i Španjolske do drastičnih deficita Rumunjske, Mađarske i Italije, dvostruko većih od europskih propisanih.

I Europska unija kao cjelina ušla je 2022. i 2023. u nedopušteni manjak. Hrvatska je svojim državnim minusom od 0,7 posto BDP-a bila među najposlušnijima, no pitanje je koliko je to za nju bilo pametno, a koliko možda i štetno. Cilj novog okvira gospodarskog upravljanja Europske unije koji je stupio na snagu 30. travnja ove godine jest disciplinirati države članice, ali da im pritom ne bude nanesena šteta veća od koristi. No, i puno više od toga, ako, naravno, ponovno nije posrijedi tipični europski verbalizam, pretjerana govorljivost i mediteranska opširnost (izvorno eng. Latin verbosity).

Ovoga puta cilj reforme ekonomskog upravljanja nije samo “jednostavniji, transparentniji i učinkovitiji okvir uz veću nacionalnu odgovornost i bolju provedbu, uzimajući u obzir potrebe za realističnijim, postupnijim i održivijim smanjenjem povećanih razina javnoga duga”. Fiskalna pravila EU-a ne mijenjaju se tako da budu samo “primjerenija za nove izazove” nego se njima također “promiče održiv i uključiv rast, na temelju reformi koje potiču rast i prioritetnih ulaganja”.

Hrvatska na samom rubu

Revidirani okvir gospodarskog upravljanja EU-a neće samo dovesti do “realističnog, postupnog i održivog smanjenja visokih udjela javnog duga uzimajući u obzir različite fiskalne izazove država članica”, nego će također “pridonijeti većoj otpornosti Europe strateškim ulaganjima”… Ne, dakle, samo fiskalno nego i strukturno. Ne samo fiskalna konsolidacija i reforme nego i rad na zajedničkim temama, posebno zelenoj i digitalnoj tranziciji, socijalnoj i gospodarskoj otpornosti, energetskoj sigurnosti i izgradnji obrambenih sposobnosti.

Novi okvir potiče provedbu ulaganja i reformi na niz načina. Države članice s manjim fiskalnim problemima, s dugom manjim od 60 i deficitom manjim od tri posto BDP-a, moći će trošiti više nego prije ako to žele. Hrvatska je tu na samom rubu, deficit joj je manji od tri posto, ali zaduženost još malo veća od 60 posto, ali se snižava, tako da treća vlada Andreja Plenkovića neće morati puno štedjeti, ali neće ni moći biti rastrošnija nego prije.

Države članice s većim fiskalnim problemima, a to se osobito odnosi na Italiju, Grčku, Francusku, Belgiju, Portugal, Austriju, Slovačku, morat će se pobrinuti da smanje zaduženost ili je zadrže na razboritim razinama i/ili da deficit smanje ili ostave ispod tri posto. Međutim, moći će to činiti postupnije ako se obvežu na provedbu određenih mjera ulaganja i reformi za ostvarenje zajedničkih prioriteta EU-a kojima se uzimaju u obzir preporuke za pojedine zemlje izdane u kontekstu europskog semestra.

Ekonomska revolucija

U tom se slučaju razdoblje prilagodbe – vrijeme u kojem se razina zaduženosti države članice održivo smanjuje kombinacijom fiskalnih prilagodbi, reformi i ulaganja – može produljiti s četiri na sedam godina. Novim okvirom jača se i sustav prilagodbe kako bi se osiguralo da države članice ispune te obveze. Jedna od glavnih novosti za europsko upravljanje ekonomijom zove se “jedinstveni operativni pokazatelj”, odnosno stopa (postotak) rasta neto rashoda (proračunski prihodi minus rashodi). Iz izračuna tog pokazatelja isključuju se prihodi i rashodi za nezaposlenost.

To je europska ekonomska revolucija koju će javnost teško prepoznati, ali jest revolucija, drastični raskid s doktrinom štednje, asketizma i odricanja od potrošnje ili (eng.) austerity politikama koje su Europu zavile u crno nakon Velike recesije, a u Hrvatskoj proizvele globalno i epohalno rekordno desetljeće recesije i povratka na predkriznu razinu BDP-a (iz 2008. godine). Europska komisija, Parlament i Vijeće to su praktično formulirali ovako…

Gotovo nitko nije primijetio što se točno dogodilo Hrvatskoj otkako je uvela euro

“Ako su porezni prihodi niži zbog sporijeg gospodarskog rasta, države članice ne moraju smanjivati rashode kako bi nadoknadile niže prihode. Ako se povećaju nezaposlenost i rashodi za naknade za nezaposlenost, države članice neće biti prisiljene na rezove u drugim politikama. To znači da će moći bolje podupirati svoje gospodarstvo u težim gospodarskim razdobljima.” Posrijedi je o čista kejnzijanska politika: “Kada se prihodi brzo povećavaju zahvaljujući snažnom gospodarskom rastu ili neočekivanim prihodima, države članice morat će te prihode iskoristiti za stvaranje fiskalnih rezervi.” Kejnzijanci bi rekli, u vrijeme uzleta se štedi, a u crne dane se prikupljena štednja ulaže u oporavak.

Zanimljivo je i kako se formulira “jedinstveni pokazatelj”. On mjeri državne rashode bez novih mjera za prihode, kao što su novi porezi. To znači da države članice mogu odlučiti potrošiti više od gornje granice rashoda ako se ta dodatna potrošnja financira novim mjerama na strani prihoda. Sustav ne ograničava države članice u povećavanju javne potrošnje sve dok se ona primjereno financira. Dodatno, Novi okvir štiti nacionalne rashode za programe koje sufinancira EU isključivanjem takvih rashoda iz glavnog pokazatelja fiskalnog praćenja…

Neovisnost i moć

Budući da Hrvatska nema proračunski deficit veći od tri posto, a zaduženost javnog sektora joj je samo nešto malo povrh 60 posto BDP-a i smanjuje se (ne nominalno, nego zahvaljujući rastu BDP-a, velikim dijelom i inflacijskom), Komisija Hrvatskoj neće morati izdati “referentni smjer kretanja” ni “tehničke informacije” kako da joj deficit u srednjem roku ostane ispod tri posto BDP-a. Za Hrvatsku bit će važniji “smjernice o sadržaju njezinih srednjoročnih fiskalno-strukturnih planova” te “godišnja izvješća” koja će morati podnijeti.

Svoje srednjoročne planove Hrvatska će, kao i sve ostale države članice, morati pripremiti i podnijeti do 20. rujna 2024., a provoditi od 2025. godine. Komisija će početi ocjenjivati planove odmah nakon podnošenja i trebala bi objaviti svoju procjenu u roku od šest tjedana od njihova primitka. U čemu se sastoji “povećana nacionalna odgovornost za okvir gospodarskog upravljanja”?

Novi okvir ekonomskog upravljanja uvodi i Novi nadzorni okvir, a njime se predviđa i važna uloga neovisnih fiskalnih institucija. Sve države članice EU-a, a ne samo članice europodručja, morat će imati neovisnu financijsku instituciju. One će morati procijeniti, izraditi i potvrditi makroekonomske prognoze na kojima se temelje godišnji i višegodišnji proračunski planovi Vlade te pratiti usklađenost s nacionalnim fiskalnim pravilima. Te će promjene “pomoći u pokretanju intenzivnijih rasprava na nacionalnoj razini o nacionalnim fiskalnim planovima, što će dovesti do višeg stupnja nacionalne odgovornosti”.

Europska unija, dakle, neće Hrvatskoj davati samo smjernice za ekonomsko upravljanje, fiskalnu politiku, ulaganja i socijalu nego će joj uvesti i unutarnju, nacionalnu, neovisnu kontrolu svih tih postupaka. Tko će kraj živog i zdravog Andreja Plenkovića steći takvu neovisnost i moć koja će iz nje proisteći, bit će zanimljivo promatrati, no u svakom slučaju za Hrvatsku će to biti dobro i poželjno. Hrvatska se, naime, vlastitim politikama za oporavak i otpornost te za gospodarski rast i tehnološki razvoj nije proslavila, donijela je više od stotinu strategija, a nije provela niti jednu jedinu.