Svjedok pokolja u Borovu Selu opisao užas: ‘Dvojica su ga držala, a treći je došao sa sjekirom’

Jedan od najcrnjih trenutaka hrvatske povijesti dogodio se na današnji dan, 02. svibnja 1991. godine kada se u  Borovu Selu dogodio nezapamćen zločin bezumnog ubijanja 12-torice hrvatskih policajaca. Njihova smrt bila je stravično mučna, a ovu herojsku dvanaestorku do danas prati slogan “Navik on živi, ki zgine pošteno”.

Sve je započelo u noći s 1. na 2. svibnja kada su četiri policajca patrolirala cestom Borovo Selo – Dalj. Nakon što su vidjeli jugoslavensku zastavu, pokušali su ju skinuti, no srpski pobunjenici odmah su na njih zapucali. Dvojica su pobjegla, a po dvojicu koji su ostali zarobljeni, poslan je autobus pun hrvatskih redarstvenika. Na ulasku u mjesto, nitko nije očekivao zasjedu koja je za mlade policajce bila kobna.

Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica iz Nuštra, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić poslani su na zadatak sa kojeg se nikada nisu vratili. Događaji u Borovu Selu ispričani su na puno načina, no sve dosad okolnosti stradanja ostale su poprilično nepoznate. Svake se godine taj tragični događaj prigodno i obilježi, no ostaju mnoge nedorečenosti i detalji koji bi u potpunosti objelodanili napad na policajce koji je okončan strahovitim masakrom.

Mučno sjećanje preživjelog policajca

Jedan od preživjelih redarstvenika zauvijek će pamtiti stravične scene iz Borova Sela: “Policajci su bili u redovitoj ophodnji i završili su u Borovu Selu. Jedan je uspio pobjeći, a druga dvojica su zarobljena. Oteti i raniti policajce na službenoj dužnosti u to vrijeme i pod tim okolnostima teroristički je čin, pa ja počinitelje masakra u Borovu Selu nazivam teroristima. Zagreb se digao na noge i akcija je brzinski organizirana”, opisao nam je bivši policajac uvod u tragičan ishod.

“Kolega Barišić i ja došli smo sat vremena prije u osobnom automobilu s kojeg smo skinuli tablice, a moguće da nas je to i spasilo. U 9 i 30 Stipan Bošnjak, zapovjednik koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući s čak 150 policajaca, i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza. Došlo je do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, a tada je jedan i ranjen. Preostali naši policajci ušli su kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr, najmučniji dio priče o događaju u Borovu Selu… ”

Ubijenim Srbima odajemo počast i dižemo spomenik, a u Borovu Selu ne žele priznati četnički masakr

Najprije ih ranili, a onda masakrirali

Posvuda su ležali izranjavani i nepokretni hrvatski policajci. Policajac iz Borova Sela kaže da su četnici prilazili jednom po jednom njegovom kolegi, da su ih klali, kopali im oči i rezali jezike.

“Jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku.  Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice”, s mučninom se prisjetio sudionik događaja u Borovu Selu.

Predvečer je došla JNA sa svojim transporterima iz Osijeka, i tek tada je prekinuta vatra te se započelo s pregovorima. Pripadnicima MUP-a bilo je zabranjeno provesti istragu, ali je dozvoljeno da transporterima JNA iznesu tijela dvanaest poginulih kolega iz Borova Sela. I danas, nakon toliko vremena, 2. svibnja 1991. mnogi Hrvati smatraju pravim početkom rata.