Damir i Franjo ušli su u kafić i postali prve vukovarske žrtve: Slobodan ih je ubio bez razloga

Iako se još nisu oporavili od stravičnog događaja kada su u Borovu Selu masakrirani hrvatski redarstvenici, stanovnici su nakon 02. srpnja 1991. znali da osamostaljenje Hrvatske neće proći bez rata.

Naime, na današnji dan u Vukovaru su pale prve žrtve, a na vrlo bestijalan način živote su toga dana izgubili dvojica pripadnika “Opatovačke bojne”, Damir Ivanović i Franjo Katić.

Vraćajući se sa Opatovca u kojem je bio stacioniran obučni centar, Damir (poznatiji kao Damponja) i Franjo su se zbog nesnosne vrućine zaustavili u caffe pizzeriji ZIP koja je bila u vlasništvu Siniše Končića, a koji je bio u najmu u kući Slobodana Jurišića. 

Smetale mu hrvatske pjesme

O onome što je tada uslijedilo, postoji nekoliko verzija. Po jednoj od njih, Damir i Franjo negodovali su zbog četničkih pjesama koje su se orile u lokalu, pa je Damir stavio kazetu s hrvatskim pjesmama, nakon čega je došlo do krvoprolića. No, najizvjesnije je da se dogodilo onako kako je to za Direktno opisala vukovarska kniževnica i braniteljica Tanja Belobrajdić.

Vlasnik kuće Slobodan Jurišić je došao pred lokal, te inzistirao da se ugasi glazba koja je svirala, unatoč tome što je vlasnik lokala bio nazočan. Odmah je ušao u kraću raspravu s Damponjom, te bez upozorenja iz džepa sakoa izvukao pištolj i u njega ispucao tri metka. Franjo Katić je začuvši pucnjavu krenuo prema izlazu, ali ga je jednim pogotkom u srce Jurišić usmrtio na mjestu, a onda još tri puta pucao u Ivanovića.

U tome trenutku, naišlo je nekoliko gardista, koji su vidjevši što se događa, zapucali prema Jurišiću i ranili ga, no on je uspio pobjeći k prijatelju u susjednu ulicu, koji ga odvozi u vukovarsku kasarnu. Iste večeri, oko 23 sata, Damir Ivanović preminuo je u vukovarskoj bolnici. Damir Ivanović i Franjo Katić sahranjeni su 4. srpnja 1991. godine na gradskom groblju Dubrava. Pripadnici njihove postrojbe ispalili su počasni plotun, a potom se odmah pridružili u borbenoj akciji braniteljima u Borovu naselju, na položaj prema Borovu selu.

Ubojica je aboliran

Nakon mirne reintegracije, 1998. godine, posmrtni ostaci Damira Ivanovića premješteni su u Zagreb, u Aleju branitelja na groblju Mirogoj. U trenutku Damirove pogibije, njegova supruga Suzana nalazila se u obiteljskoj kući udaljenoj 150 metara od mjesta ubojstva i upravo je kupala sina. Za muževu smrt saznala je od poznanika koji je trčao kroz ulicu i vikao. “Ubiše Damponju”.

Željka Katić koja je u trenutku Franjine pogibije bila trudna i s kćeri se nalazila u Splitu, za ubojstvo supruga čula je na televiziji, te se u Vukovar vratila s kćerkom kako bi ga sahranila i tu ostala. Nakon sloma obrane grada, s civilima s Olajnice i dvoipogodišnjom kćeri zarobljena je, odvedena u Sremsku Mitrovicu gdje su bile šest dana, a potom, kada su dio žena i djece pušteni, preko Beograda, Titograda i Sarajeva ponovo otišla za Split, gdje je 2. prosinca 1992. godine, pet mjeseci nakon Franjine smrti rodila sina Maria.

POČETAK BITKE ZA VUKOVAR! 87 DANA PAKLA: ‘Za nas Vukovarce sve je počelo puno ranije’

Kada je ubijen, Damir Ivanović Damponja, sin, brat, suprug i otac, imao je trideset i dvije godine. Kada je ubijen, Franjo Katić, sin, brat, suprug i otac, imao je dvadeset i šest godina.

Slobodanu Jurišiću je suđeno u odsutnosti, a presudom Vojnog suda Osijek, od 15. srpnja 1992. godine, proglašen je krivim i osuđen na 20 godina zatvora. Presuda je postala pravomoćna 29. srpnja 1992. godine. Nakon 22. godine, u siječnju 2014. godine, sudsko vijeće Županijskog suda u Osijeku donijelo je rješenje kojim se protiv Jurišića obustavlja kazeni postupak prema Zakonu o općem oprostu.