NIKICA JELAVIĆ O SVOJIM POČECIMA: ‘Radije nekoga nagovaram pola sata nego da ga složim na pod’

U to vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih godina, bilo je petnaestak noćnih klubova, plesnjaka i diskoteka u Zagrebu. Oni koji se toga sjećaju kažu da su svi uspješno radili i da su uvijek bili puni ljudi. Bilo je to veliko polje zabave, gdje se veselilo, a i mnogo pilo.

U takvim situacijama, svaki je klub bio prisiljen imati čuvare koji su pazili da se održava red. Tako su mahom upošljavali jake dečke koji su se redovito bavili borilačkim sportovima. Mnogi od njih došli su iz velikog siromaštva i, na putu svoje karijere, sa svojih 18, 19, godina, bili su spremni časno raditi kako bi se mogli školovati i, kasnije, ispuniti svoje snove. Nije to bio lak posao, jer radilo se noću, često do jutra, a k tome, većina njih stanovala je izvan Zagreba.

Osim toga, radili su u uvjetima u kojima se pilo, pušilo, drogiralo. Njihova droga bila je sport i, ama baš nitko od njih, kako onda, tako i danas, nije zapalio cigaretu niti konzumirao alkohol. Neki su već tada bili priznati šampioni sporta. Istina, taj je posao bio izvanredno plaćen i u velikoj im je mjeri pomogao da premoste oskudicu, da bi kasnije ama baš svaki od njih uspio ostvariti i poslovnu karijeru. I danas, u ozbiljnim godinama, u manjoj mjeri, svi treniraju i veoma su fit, a sport ih je, kroz život, sačuvao od poroka i dao im produljenu mladost.

NIKICA JELAVIĆ – Dečko s Knežije

Nikica Jelavić dečko je s Knežije i sa 14 godina počeo je trenirati boks, a sa 18 je već bio juniorski prvak Hrvatske, uskoro i Jugoslavije. Ambicija mu je bila osvojiti i svjetsko prvenstvo, no kada je shvatio da se to neće dogoditi, prestao je boksati sa 21 godinom.

“Imao sam par mečeva viška, ali sam prestao na vrijeme da ne bih imao posljedica od udaraca”, kaže. Kao uspješnog i jakog dečka, pozvali su ga da bude redar u klubovima i kafićima. “Pa imam samo osamnaest godina, ja ne znam to raditi”, rekao sam im. “Pa znaš udarati”, odgovorili su mi. “Pa znam udarati, a to i drugi znaju, ali nije stvar u udaranju. Nakon što sam upisao fakultet, a bio sam sirotinja, prihvatio sam se toga posla. Studirao sam veterinu.”

Cijeli dan Jelavić je provodio na obaveznim predavanjima na faksu, a navečer je radio u klubu i sa strane je učio za ispite. “Kad je trebalo riješiti neki konflikt u klubu, ja se dignem i poslije se vratim učiti.”

Radio je, kaže, u dosta kafića, disko-klubova, klubova narodne, te ciganske glazbe, a ljeti u klubovima na moru. Prvi mu je takav posao bio u kafiću Osmica na Bukovačkoj cesti. Nakon odsluženog vojnog roka nastavlja studirati, odlazi na redovne treninge i uvečer nastavlja raditi u kafićima Kocka i Kivi kod Maksimirske, a nakon ponoći u Busoli u Samoboru i ciganskoj čardi u Mikulićima, gdje bi došao u ponoć i radio do šest ujutro.

“Te 1981. išao sam tramvajem, a dvije godine poslije kupio sam si mali motor. Kada sam još malo zaradio i kupio svoj prvi auto, našao sam ozbiljnu curu kojom sam se poslije oženio. Mogao sam je voziti navečer kući. Onako, s tramvajem, bilo bi teže. Fićo je tada nešto značio. Bio je to početak napredovanja.”

Do 1984. imao je, kaže, novac i od boksa. Prvu natjecateljsku, jugoslavensku, i drugu saveznu ligu, u ono vrijeme socijalizma, financirala je država.

“Znači, kao Druga liga Zapad, ja sam mjesečno dobivao 1500 maraka. Na faksu su studenti imali bonove, ja sam imao novac.”

Kada je ‘84. prestao boksati, nastavio je dobro zarađivati kao redar. “Imao sam za benzin i za pristojan život i hrpu para.”

Dva ljeta, ‘87. i ‘88., radio je u diskoteci Black Jack i u noćnom klubu hotela Padova na otoku Rabu. Jelavić je ogroman tip, visok 191 centimetar.

“To koji put nije važno. No, u ono vrijeme nije bilo mnogo visokih ljudi kao danas i meni je bilo dovoljno da nekoga dođem blago upozoriti. Radije nekoga nagovaram pola sata nego da ga složim na pod. Šafranić je niži od mene, ali je nevjerojatno jak.”

Kaže da u ono vrijeme nije bilo mnogo dečki koji su se intenzivno bavili borilačkim sportovima, boksom, hrvanjem, karateom i džudom.

“Doduše, mi boksači karatiste smo zvali manekenima jer oni se ne udaraju, a boks je ekstreman sport. Išao sam u klub Trešnjevka koji je vodio čuveni boksač Ivan Prebeg.”

Sjeća se da su cure voljele redare jer redar ne može biti svatko.

“Danas, zaštitari rade za plaću, što je prirodno. Ja sam radio kao da je to moja kuća. Ponašao sam se kao gazda lokala. Znao sam da vladam situacijom. U kafićima ne možeš kontrolirati ulaz, no u noćnim klubovima od ulaza sam pokušao uvoditi disciplinu. Odbijao sam pustiti ekscesne ljudi i one koji su pijani. Na ulazu sam rješavao veće stvari.”

Kaže da je shvatio da se ne može svatko baviti tim poslom. Za to treba psihofizička ravnoteža. “Bilo je tih redara koji udare nekoga bezveze. Treba znati riješiti problem bez problema.”

Kada je Nikica bio redar, šef mu je bio Momo, koji je kasnije imao narodnjački lokal istoga imena. “Radio sam tada u disko-klubu One Way, kasnije klubu narodne muzike Kej na Bundeku.”

Poznavao je gotovo sve kolege. “Najjača je bila ekipa sa Sigečice. Držali su najbolje klubove i bili su dobro organizirani. Međutim, krajem osamdesetih, bili su na zalasku. Nitko se međusobno nije miješao u tuđi posao i znao se poredak snaga. Onda su se, s dolaskom rata, mijenjala pravila. U optjecaj je došlo oružje i bilo je novih ljudi u gradu.”

Nevjerojatno iskustvo

Nikica se odlučio povući iz tog posla 1991., nakon što je dvije godine radio kao šef osiguranja u kasinu Holiday u hotelu Internacional, gdje je, kako kaže, doživio nevjerojatno iskustvo. Kada su mu ponudili taj posao, trebao je ispuniti formulare da bi prvi put bio prijavljen kako bi dobio stalno zaposlenje. Plaćala ga je, sjeća se, Lutrija Hrvatske i Austrija kasino. “Do tada, u klubovima, plaćalo se ‘na divljaka’. Nije to bilo nezakonito, ali malo na rubu zakona.”

Kasino je držao jedan Srbin i bilježi se da je na otvaranju bilo mnogo poznatog svijeta, uključujući i Arkana. Jelavić kaže da je, prethodno, kao redar, bio pristojno plaćen, pet tisuća maraka, no ovo u kasinima je, tvrdi, priča koja se nikada nigdje na svijetu nije događala. Na suđenju je, kasnije, ispričao kako je tada zaradio velik novac. Kaže da je jedan novinar koji ga baš i ne voli rekao da je od svih tajkuna jedino Nikica Jelavić javno priznao kako se tada obogatio. “To je priča koju, da vam je ispričam, malo biste od toga mogli razumjeti, a ne mogu je ni sebi do kraja objasniti. Ajde dođi ti u kasino pa dijeli 150 tisuća po cijele noći s kockarima. Gledam kako ljudi u kasinu gube novac, nervozni su, što će mi to. Traže od tebe da im posudiš, a kada dobiju, časte te, daju ti desetke tisuća ondašnjih maraka. Bila je tada gužva, početak rata, kaos, bezakonje. Pare se bacaju… Osobno sam oduvijek bio cijepljen protiv kockanja. Odlučio sam sebi reći – dosta. Gledao sam klince od 18 godina kako se grle s curom, ja sam u njihovoj dobi radio po lokalima i, k tome, bio prvak Jugoslavije. Teška je to borba bila, realno. Kad iz toga izađete, onda shvatite što je sve to, zapravo, bilo.”

Nikica Jelavić posvojeno je dijete. Rodio se u Hercegovini, a njegov pravi otac, kada se sa 18 godina vratio iz Bleiburga, bio je jako bolestan i morao je proći nekoliko operacija.

“Bili smo sirotinja, na selu. Brat, sestra i ja. Mene su posvojili stric i strina kada sam imao 15 mjeseci. Stric je tada imao 49, a strini su bile 44 godine i nisu imali svoje djece. Bili su u braku 57 godina i oni su za mene bili primjer sklada i obiteljske sigurnosti i njih sam nazivao mamom i tatom. Do smrti su se držali za ruku i kasnije su uživali u unucima, u moje četvero djece, a omogućio sam im lijep život, s nama, u mojoj kući na Cmroku. Odgojen sam tradicionalno. Moj pravi otac, Anđelko, umro je 1981. sa 55 godina, a mama 2000., u vrijeme kada sam bio u zatvoru u Remetincu.”

Iako je završio veterinu, kaže da je već na drugoj godini studija znao da to nikada neće raditi. “Apsolvent sam bio od 1988., a diplomirao sam sa 45 godina i ni sam ne znam kako sam se natjerao da to završim.”

Danas je ozbiljan poslovni čovjek. Kada je zaradio dosta novca, s partnerom Zoranom Pripuzom, s kojim je nekada radio u kasinu, kupio je tvrtku Palma za pet milijuna maraka.

“U gotovini. Ljudi su mahom firme kupovali na kredit. Jedan važni državni službenik rekao je da su ove budale kupile firmu za gotovinu, dok drugi kupuju na kredit. Mi smo uložili novac u legalan posao.”

Kaže da ga danas zanima odgoj njegove djece, a da se bavi poslovima koji mu ne oduzimaju mnogo vremena.

“U životu sam, od najranije mladosti, zaista mnogo radio. Za tri života. Ne ulazim u bilo kakve kombinacije. Bio sam tri godine u zatvoru. Bila je hajka i pakirali su mi što god su mogli. U vrijeme
suđenja gledam što ulazi u zapisnik. Na televiziji o tome vidim drugu priču, u novinama treću. A kada su naši svjedoci obrane došli, onda se više ne izvještava. Na koncu, ja sam oslobođen. Netko je rekao da treba imati hrabrosti osuditi, ali treba imati hrabrosti i osloboditi. Danas je to prošlost.”

VJEKOSLAV ŠAFRANIĆ – Prvak svijeta u full contactu

Vjekoslav Šafranić je Turopoljac. Mama mu je iz Lomnice, otac iz Odre. Počeo je raditi i trenirati prije svoje punoljetnosti, a nije se zaustavio ni do danas, do svoje 71. godine. To ga, kaže, održava u formi. Legenda je borilačke scene. Bio je višestruki prvak bivše Jugoslavije u karateu, a poslije je osvojio naslov apsolutnog prvaka Europe. Kada se prebacio na full contact, 1982. u Hong Kongu je osvojio naslov prvaka svijeta.

Tvrdi da vrhunski sportaš ne može biti glup, a sportom se počeo baviti kao klinac. Najprije je bio nogomet, pa karate, koji je, kada je imao 15 godina, počeo trenirati kod Emina Topića na  zagrebačkom Gornjem gradu. Istovremeno je radio kao šegrt kovinopojasara, a u Velikoj Gorici išao je u školu učenika u privredi. Nakon škole, uz posao, upisuje Kineziološki fakultet. Kada je, 1968., postao prvak Hrvatske, pozvali su ga da radi posao redara u klubu Studentskog centra. Prihvatio se toga posla, kaže, jer su oskudijevali s novcem, jer mu je otac umro dok je on još bio dijete.

“Tada su po klubovima isključivo sportaši držali red. Pogotovo iz borilačkih sportova, a bilo je i atletičara, poput Primorca, bacača diska i kladiva, koji je radio u tadašnjem Ritz baru. Tada sam trenirao jedanput dnevno. Kada sam bio u profesionalnim vodama, imao sam i do tri treninga na dan. Taj disko je radio od pola osam do pola dvanaest uvečer.”

Živjeli su u Hrašću, koje je nekada zaista bilo selo. Nakon posla u klubu, hvatao je autobus, koji je polazio iza hotela Esplanade, do kuće u Hrašću, gdje bi stigao dva i pol ujutro, da bi ustao već u 4.30 kako bi stigao na posao, u Vlaškoj 81 radio je do 14 sati, a onda je išao na trening.

“U dućanu u Petrinjskoj kupio bih Gavrilovićevu salamu, čokoladno mlijeko i četvrt kruha. A u firmi topla kuhinja. Trening od tri do pet. Onda od sedam do devet u karate-klub Vrapče. Spavao bih po tri sata.”

“Karate mi je mnogo pomogao baš u Studentskom centru, gdje sam radio 10 godina.” Ljeti bi se, nakon Studentskog centra, premjestio u kazalište ITD, koje je kao disko-klub radilo do dva sata noću i kaže da je sam sebi birao ekipu dečki s kojima će raditi. Bio je to dobar izvor prihoda, zarađivao je tri direktorske plaće Studentskog centra i tim je novcem nešto kasnije podigao kuću.
No, u Studentskom centru nije bilo lako raditi. Onamo su mogli ući samo studenti s indexom ili studentskom iskaznicom. Kada je terasa SC-a bila otvorena, rekord je bio tri tisuće ljudi.

“Čuvali smo nas trojica. Sa mnom je bio, danas pokojni, Dubravko Gajer koji je sa mnom i trenirao, a koji je kasnije otvorio pizzeriju DJ, te hrvač Ivica Njegovan – Šomi. Mi smo u tome bili  kompaktni i izvrsno smo se kužili”, sjeća se Šafranić. Kasnije, kada je držao treninge u Domu sportova, svi njegovi učenici dolazili su u SC, i kao i mnoge, puštao ih je unutra kada je vidio da nemaju za kartu. “Oni su mi dojavljivali gdje bi se moglo nešto dogoditi jer bio je to ogroman prostor. S ulaza do šanka mogao si nožem rezati dim. Kada sam išao na sportski pregled u Dom sportova, liječnik me pitao: ‘Šafranić, pa zašto toliko pušite?’ Nikada nisam pušio, no na plućima su se očitovale promjene jer sam neprestano boravio u zadimljenom prostoru.”

U SC su dolazili mnogi studenti iz nesvrstanih zemalja. Bilo je Arapa i pripadnika drugih kultura. “Bilo je itekakvih problema s njima. Najviše u vezi s curama, a ne možeš im ni objasniti. To je sasvim drugi mentalitet, a oni su bili zaštićeni i nismo ih smjeli mnogo dirati. Isto tako, bilo je problema i s Albancima. Ne znaju jezik, a ono što žele, žele nasilu. Jedan je bocu razbio na meni, drugi me udario štangom po glavi. Bilo je sačekuša. Moralo se preventivno djelovati. Znači, već na ulazu napraviti selekciju. Primijetite to po ponašanju, a pritom, ako je i popio, nema šanse da uđe unutra. Najprije se pokušalo na lijep način, a ako nije išlo, došlo bi i do tučnjave. A ako dođe do natezanja u toj gomili ljudi, može nastati stampedo. Bilo je tatinih sinova i djece vojnih lica koji bi došli u grupi i bili su agresivni. Na ulazu rješavate stvari. Ako dođe do toga, prvo moraš pogoditi onoga tko je najjači, njihova vođu. To nije sport. Nikada nisam imao strah. Jedino sam morao biti oprezan, jer kad sam jednog ošamario, on je pao u nesvijest i to je završilo na sudu. Sva sreća da je ostao živ. Jednom su Čileanci napravili nered i jedan me opalio šakom. Pretvarao sam se da to ne  primjećujem,samo sam ga izbacio, da ne bih išao na sud.”

Šmrkali ljepilo

Koga se sjeća posebno? U klub ITD-a ljeti su dolazili glumci i nogometaši Dinama, kaže.

“Dolazio je i moj prijatelj Pero Močibob koji je onda bio najveći fakin grada Zagreba. U pozitivnom smislu. On je radio kao redar u Lapidariju, gdje smo se i upoznali ‘67. i otad smo prijatelji. On bi za pravdu sve učinio, iako ima kratak fitilj.”

Šafranić kaže da se u životu, kao i u sportu, mora taktizirati. I danas trenira svaki dan rekreativno. Kaže da je smanjio intenzitet, a povećao opseg. Prije je bilo obratno. Kakva su to bila vremena?

“U ono vrijeme bilo je više poštovanja i morala. Nije bilo toliko droge. Šmrkali su nekakva ljepila. U SC-u, usred diska, povremeno sam sa svojim dečkima radio demonstraciju karatea, što je bilo dobro za preventivu, a i za usmjeravanje mladih ljudi.”

Šafranić je u San Franciscu držao karate-akademiju, boravio je u Australiji, Tokiju, Čileu, jedan je od prvih koji je imao svoj kafić, Ipon u Vrapču. Osim toga, bio je prvi na ovim prostorima koji je otvorio privatnu zaštitarsku tvrtku Sokol Šafranić.

“Kada sam devedesetih otvorio tu firmu, prvi su mi poslovi bili s Dinamom i Cibonom. Imao sam 170 ljudi iz borilačkih sportova. Onda smo osiguravali od Šelendića do Jelačićeva trga povratak kipa bana Jelačića. Poslije smo osiguravali utakmicu Amerika – Hrvatska, na stadionu u Maksimiru. Zatim smo preuzeli Elektroprivredu, INA-u, Janaf, gdje je tada bio direktor Čičin Šain, pravi gospodin. Uzeli smo i NIK. Počeli smo se širiti na veleposlanstva. Kada je tvrtka narasla do 2200 ljudi, pola sam prodao Francuzu. Kada je u Saboru izašao zakon da stranac ne može biti vlasnik, fiktivno smo dali na Marića taj dio od Francuza. Marić je bio moj učenik. Nije imao nikakve sportske rezultate, no bio je privržen i uvukao mi se pod kožu. Nakon toga, Francuz i ja smo prodali Englezima – Group 4. Oni su njemu dali zajam da bi isplatio nas. Opet je firma glasila na Marića.”

Šafranić, osim na nekoliko drugih destinacija, i dalje živi u Hrašću, gdje je na rodnoj zemlji sagradio sportsku dvoranu. Peče rakiju i rekreira se svaki dan. Piše knjigu o svom životu i izgleda nevjerojatno mlado za svoju dob. Kaže da je to zato što se mnogo druži s mladim ljudima. Voli more, plivanje, skijanje. Trči po šumi, živi komotno i ne voli se žuriti.

IVAN MATEKOVIĆ PANČO – ‘Nokauter iz Vrbovca’

Ivan Mateković bio je jedan od naših boksačkih šampiona, a poznat je kao “nokauter iz Vrbovca” jer je, uglavnom, svoje mečeve rješavao nokautom. Već mnogo godina živi u Locarnu u talijanskom kantonu Švicarske. Danas mu je sedamdeset godina, a rođen je u Vrbovcu kao srednje dijete dobrostojeće katoličke obitelji. Kaže da mu je Bog dao snagu da se bori sa svim nedaćama na koje je nailazio na svom teškom životnom putu.

Rođen je s govornom manom koja je, kaže, obilježila njegov život zbog patnje, boli i borbe da dokaže da nije manje vrijedan od drugih iako je drugačiji.

“Odmalena sam patio zbog toga jer su mi se djeca rugala, a ni od starijih nije uvijek bilo razumijevanja. Prošao sam mnoge operacije za poboljšanje govora, no rupica na nepcu je ostala.”

Kaže da mu, zbog toga, nije bio problem, umjesto riječima, konflikt rješavati šakama ili inatom: “… razbiti neki prozor ciglom ako sam se trebao osvetiti”.

Često je bježao od kuće. Prvi put je, sa 13 godina, pobjegao u Italiju, u Milano. Nakon nekoliko dana priveli ga me karabinjeri, a potom su ga deportirali u Jugoslaviju. Sjeća se da je toga dana bio Badnjak.

Kiosk u Milanu

U rodnom Vrbovcu družio se s dečkima znatno starijima od sebe i tada je dobio nadimak Pančo po kojemu ga i danas svi znaju u rodnom kraju. Kaže da je oduvijek branio slabije i b orio se za
pravdu. S obzirom na to da se običavao potući na ulici, jednoga dana odlučio je ući u ring i navući boksačke rukavice. Tako je počeo u Metalcu, nastavio u klubu u Lokomotiva i u to vrijeme je svakoga dana iz Vrbovca autobusom ili vlakom putovao u Zagreb na treninge.

Kao amater imao je 17 mečeva i osam pobjeda nokautom, kako je zapisano u njegovoj knjižici. Sa zagrebačkim Metalcem natjecao se u Hrvatsko-slovenskoj ligi, a nakon dvije godine na pojedinačnom prvenstvu u Beogradu osvojio je treće mjesto.

“Radio sam kao redar u poznatom zagrebačkom klubu Alta koji je vodio Drago Diklić, a ponekad sam pomagao i Šafraniću u SC-u u Zagrebu, pa i u klubu u Frankopanskoj. Imao sam dosta  problema, nekoliko puta su me vodili u istražni zatvor jer su u klubove dolazili tipovi koji su radili za policiju i često bih ih izbacivao iz lokala. Nudili su mi da radim za policiju, da im otkrijem neke stvari, no ja sam to uporno odbijao. Poslali bi mi nekog tipa od 115 kila, no dobio bi od mene batina i izbacio bih ga. Pukao mi je film i prestao sam raditi taj posao jer je postalo opasno.”

Sjeća se da je njegova priča profesionalnog boksača počela pred jednim kioskom u Milanu 1970. godine. Tada je imao nešto novca koji je zaradio u PIK-u. Nakon šest neuspješnih ilegalnih prelazaka granice, ovaj put se našao u Milanu kako bi našao boksačkog menadžera koji će od njega učiniti profesionalnog boksača. Za nekoliko lira kupio je novine RING – BOX u kojima su se mogle pronaći adrese svih talijanskih trenera.

“Između trojice, izabrao sam Libera Cecchija. Portir zgrade u Via Capri 4 pozvao je gospodina Cecchija i ispred mene se pojavio čovjek šezdesetih godina, proćelav i blaga osmijeha. Odmah sam znao da se nisam prevario.”

Međutim, taj prvi susret nije bio dovoljan da bi Mateković potpisao profesionalni ugovor za FPI (Talijanska profesionalna federacija) jer je još bio maloljetan. Gospodin Cecchi mu je tada obećao da će mu se javiti i uputio ga je da nastavi trenirati u svom klubu Metalac.

Prvi profesionalni ugovor potpisao je na četiri godine, u siječnju 1973. Nastavio je dalje trenirati u Metalcu, potom i u Lokomotivi kao profesionalni boksač. Tjelesni čuvar pjevačima

“Moj menedžer Libero Cechi imao je pod sobom i dva svjetska prvaka, Marija D’Agatu i Carmella Bossija koji je sa mnom sparirao. Između mečeva dolazio bih u Zagreb jer sam u međuvremenu osnovao obitelj i radio kao redar. U Milanu sam, također, radio kao tjelesni čuvar pjevačima Mini i Čelentanu te u kockarnicama po cijele noći, što mi je teško padalo jer nisam noćni tip, a k tome ne podnosim ni dim od cigareta.”

Aktivna profesionalna boksačka karijera Ivana Matekovića završila je 1985., a godinu dana poslije, odlazi u Švicarsku. U Luganu se nastavio baviti boksom. Do svoje šezdeset i pete, trenirao je mlade boksače u klubu Ascona. Počeo je raditi i zidarske poslove, a bio je i vozač teretnog građevinskog kamiona.

U vrijeme Domovinskog rata 1992., kada su vozili lijekove za HV, doživio je tešku prometnu nesreću pored Trsta.

“Zadobio sam opekline trećeg stupnja 63%, dakle po većem dijelu tijela gotovo sam karboniziran. Iz Švicarske su avionom došli po mene i moju suprugu da bi me odveli u Zuerich, u centar za
opekotine. Imao sam više od 30 plastičnih operacija presađivanja kože, ni smrtnom neprijatelju ne bih poželio ono što sam prošao.”

Mateković kaže da je od 1985. u četvrtom braku sa suprugom Giannom i ima petero djece. Danas su to odrasli ljudi sa svojim obiteljima i svi se aktivno bave sportom.

“Kako sam imao dosta buran i nestabilan život, djeca nisu odrastala sa mnom i danas mi je žao što im nisam dao više od sebe. No, svojim sam im primjerom prenio poruku koliko mnogo sport u životu znači.”

ALEKSA KRAJNOVIĆ –  Redar koji je postao inspektor

Moje ime je Aleksa Krajnović, rođen sam 1949. i u Zagrebu me svi znaju kao Acu. Kao gimnazijalac počeo sam trenirati  karate. Svi mi, tadašnji karatisti, prošli smo školu dr. Emina Topića. Studij prava upisujem 1969. Uz studij treniram karate i zajedno s danas pokojnim Milanom Prošenicom imamo školu karatea i kung fua u Osnovnoj školi u Sopotu.

U jesen 1971., jedan moj susjed mi je rekao da se Ljubo Dragović, vlasnik diskoteke Skoč, zanima za mene da mu budem redar, što sam prihvatio. Diskoteka Skoč bila je specifična jer gosti su bili starija i imućnija gospoda te umjetnici i sportaši. Tu sam upoznao mnoge javne ličnosti ondog doba, a dosta njih je dolazilo iz Srbije: TV voditelj Mića Orlović, glumce Milena Dravić, Dragan Nikolić, Ljiljana Lasić. Uglavnom nisam imao mnogo intervencija, iako se dogodilo da ponekad nekog i izbacim iz kluba. Po završetku posla znao sam otići u diskoteku No1, poznatiju kao Panta, jer su mi ondje radili rođaci.

Vlasnici Panta Ančić i Siniša Bobanac predložili su mi da kod njih radim kao redar, tako da 1972. paralelno radim u Skoču i Panti. Kada u Skoč za redara dolazi čuveni hrvač Bogdan Olbin, ja  preuzimam samo Pantu, gdje sam radio do jeseni 1974., kada odlazim u vojsku. U klub su dolazili mladi, a i ozbiljniji svijet, no svaku noć sam imao intervencije i izbacivanja dok, na koncu, nisam klub doveo u red. Mi redari različitih klubova dobro smo se međusobno poznavali, pa ako bi ispala veća frka i tučnjava, mi bismo jedni drugima pritekli u pomoć.

Publika u Panti bila je drugačija nego u drugim klubovima. Tu su se često mogli vidjeti Johnny Štulić i dečki iz Azre, zatim Jura Stublić, članovi Parnog valjka, košarkaši Lokomotive, kasnije Cibone. Zapravo, dolazili su – svi. Nakon povratka iz JNA još sam kratko radio u klubu, a onda sam početkom 1976. dobio posao inspektora-operativca u kriminalističkoj upravi, u odjelu za suzbijanje općeg kriminala. Sve vrijeme posjećivao sam Studentski centar, Saloon i ostale klubove i diskoteke gdje su kao redari radili mlađi dečki sportaši, kao što je državni reprezentativac u karateu Vlatko Bojović, Janković, Nedžo Ivanišević zvan Bilder, Nikica Jelavić, zvan Bokser, boksač Momčilo Jović Momo, pa legenda profi boksa Ivo Matekovic zv. Amigo i još mnogo njih.

Posebno bih spomenuo svoje prijatelje redare, pokojne Nikicu Putnika i Milana Milu Prošenicu. Mile je bio redar u kockarnici ispod Gradske kavane, a bio je je prvak svijeta u kung fu disciplini i prvak Europe i Jugoslavije više puta. Godine 1991. zbog poznatih događanja odlazim iz Zagreba za Novi Sad. Razlog mog odlaska je posao koji sam radio u MUP-u i tajnim službama SFRJ. Svoj sam posao radio samo kao profesionalac. Nova država, nova vlast s kojom idu i novi profesionalci. Želim reći da sam bio veoma dobar s dr. Franjom Tuđmanom i njegovom obitelji. U Novom Sadu sam, od 1992. do 2010., držao privatnu detektivsku agenciju Bushido te sam radio zanimljiv posao kao privatni detektiv. Sada sam u mirovini, ali i dalje treniram i čuvam živo sjećanje na svoje prijatelje redare, s kojim sam i danas u kontaktu.

DEČKI SA SIGEČICE – Čuvali su red u Kulušiću, a onda su ih pozvali i u Saloon

Klub Saloon ima dugu povijest i prošle godine, iako je već neko vrijeme zatvoren, burno je proslavio pedesetu godišnjicu svoga postojanja. Kada su, prije više od 50 godina Albert Papo i Vlaho Srezović odlučili napraviti klub, tu je bila mala baraka koju su dali srušiti da bi sve izgradili ispočetka. Računa se da je tijekom godina postojanja kluba kroz njega prošlo ljudi koliko bi ih bilo u pet Zagreba.

Tijekom godina, u Saloonu su se izmjenjivali redari, no kako kaže vlasnik Vlaho Srezović, “u Saloonu je uvijek bilo sigurno”. U početku, prvi redar je bio Željko Kapet, a kasnije će doći Đoko Bongo. No, zbog velike posjećenosti kluba, dva redara nisu bila dovoljna pa su vlasnici uposlili dečke iz čuvene “ekipe sa Sigečice”, a koja je tu bila sve do devedesetih godina.

“Oni su čuvali red u Kulušiću i još nekim klubovima, onda smo ih pozvali da dođu k nama. Tražili su određenu svotu, a onda bi se sami međusobno rasporedili. Službeno, kod nas su bili Rade, čuveni Lonco i Davor Sekulić. Kako ih je bilo mnogo u klapi, a bili su rangirani po godinama i hijerarhiji, u slučaju da se nešto dogodi, bilo je tridesetak njih koji su mogli uskočiti”, objašnjava Vlaho Srezović.

Vlaho kaže da je među njima vladao kodeks časti i da je uvijek s njima bilo sve u redu i korektno.

“Bili su to izvanredni dečki. Dino, Škaro, Kiki, Falunga. Neki od njih su danas bolesni, a nekih više nema. Mogu reći da sam sa svima bio korektan, ali smo imali nužnu distancu. Nikada se nisam želio
petljati u njihov dio posla. Rekao sam im da samo želim mir i red u klubu, a oni su znali kako će to izvesti. Sve sam rješavao s njihovim šefom Radom Ivankovićem.”

“Na ulazu smo imali čovjeka koji je znao poznate ljude, kao i one koji su često dolazili. Budući da smo vodili evidenciju, izdavali smo iskaznice, tako da čovjek na ulazu ne bi puštao bez te iskaznice. U slučaju nekih nesuglasica, oni su uspješno i bez puno buke rješavali stvari. Primjerice, jednom su došli neki iz Njemačke i jedan je izvadio nož. Dugo se na zagrebačkoj špici pričalo – uuu, izvadio se nož u Saloonu. Međutim, kada su došle ratne devedesete, na ulazu smo postavili čovjeka s detektorom i dali smo izraditi poseban ormarić u koji se moralo odložiti oružje. Pištolji i ostalo.”

STJEPAN LEPEN – I Lupino je bio redar! 

Iako se cijeli svoj život bavio borilačkim vještinama, Stephan Lupino, pravim imenom Stjepan Lepen, jedini je umjetnik među sportašima. Zahvaljujući svojoj sportskoj prošlosti, radio je mnoge različite poslove, počevši od redara u klubovima do tjelesnih čuvara medijski poznatih ljudi. Poslije će doći gluma, posao modela i, na koncu, fotografija po kojoj je postao poznat, kako u nas, tako i u svijetu.

Lupino je već sa šesnaest godina iz Varaždina vlakom u Zagreb dolazio na treninge karatea. Također, s Vjekoslavom Šafranićem trenirao je u njegovoj kući ili po njivama u Hrašć u, dok im je, kako kaže, Šafranićeva mama kuhala.

“Bili smo tada zdravi rivali i zajedno smo se borili za reprezentaciju Jugoslavije u Bruxellesu. Kada se sa 19 godina preselio u Zagreb, osnovao je prvi privatni karate-klub u Jugoslaviji pod nazivom Start.

Predsjednik kluba bio je Đorđe Novković, a tajnik Željko Šelendić. Kaže da nikada nije bio siromašan jer se uvijek znao snaći. U Zagrebu je radio kao čuvar reda u klubu Panta koji se nalazio u današnjoj Hebrangovoj ulici. “Panta je postojao prije Saloona. U SC-u sam malo radio sa Šafranićem. To je bio masovan klub za razliku od Pante.”

Također, radio je u čuvenom klubu Arkada u Splitu, gdje je živio tri godine, prije odlaska u inozemstvo.

“Bio je to naporan posao. Jednom sam se gadno zakvačio s jednim iz Beograda. Imao je dva metra, zvali su ga Kiklop i bio je strah i trepet. Kada je vidio da sa mnom ne može tako lako, na kraju smo se čak i sprijateljili. Kasnije ga je netko ubio u Milanu. U ono vrijeme ja sam bio kao životinja. Ništa mi nije moglo nauditi i ničega se nisam bojao. Bio sam jako srčan, iako sam bio miran i nisam nikoga napadao. Lupino je u Splitu je našao vezu za Rim, kamo je otišao sedamdesetih godina i ondje odmah došao u elitne klubove, poput Jackie O. Bio je osobni tjelesni čuvar kralja kave Carla Fiocetta.

“Fiocetto je imao i svoj klub u Rimu Scacco Matto, a i ondje sam radio. Volio je ženske. Uvijek sam uz njega morao biti u odijelu.”

I ondje je imao svoj karate-klub i bio je osobni trener mnogim bogatim i uglednim ljudima.

“Mnoge tada poznate glumice trenirale su u mom klubu.”

Nakon Italije, u London je otišao kako bi naučio engleski jer mu je krajnji cilj bio New York.

“Bio sam silno ambiciozan. Kada sam došao s u London, odmah sam preko prijatelja došao u društvo Sex Pistolsa, Malcolma McLarena. Odmah sam znao da mi je cilj Amerika.”

Njegova dobra prijateljica bila je glumica Irena Papas i Lupino kaže da ga je upravo ona nagovorila da se okuša u glumi. Tako je u New Yorku dvije godine pohađao glumačku školu Stelle Adler. U New Yorku, u početku, bio je fotomodel za Valentina, Versacea, za razna izdanja Voguea. Odlazio je na treninge k nekom Čehu koji mu je dao ideju da i on drži svoje treninge. Tako je unajmio prostorije penthousea Lancaster hotela na 38. aveniji.

“Trenirao sam ondje glumce s kojima sam polazio glumačku školu, poslovne ljude i druge.”

U čuveni njujorški klub 54 došao je kada je on već bio na zalazu.

 “Vani je uvijek čekalo po nekoliko stotina ljudi da bi ušlo. Ne puštaju unutra svakoga jer unutra su milijarderi, planetarno poznati ljudi. No ja sam imao svoje veze. To nisu bili baš redari, već pravi vratari. Sve sam ih znao i svi su mi poslije pozirali. To su bili ljudi koji su skrenirali, koji su u sebi imali taj osjećaj i ondje sam zaposlio jednog svog kolegu iz Zagreba kao redara. Poslije su mi čak  platili da dođem u klub jer sam već radio za čuvene njujorške časopise kao fotograf.”