Razlikuju li se komunisti imalo od nacista?

Svakom tko je pogledao snimku Kapovićevog jednosatnog sastanka s najbližim suradnicima, dostupnu preko dnevno.hr, jasno je da se tu radi o čovjeku koji ima svoje fiksacije posve nevezane sa stvarnošću, čija uvjerenja nikakvi argumenit ne mogu pokolebati, otprilike na razini fanatizacije talibana, i koji, prije svega, želi biti diktator.

Kad ekonomska kriza u nekoj zemlji dovoljno potraje, na svjetlo dana isplivaju radikalne antidemokratske političke opcije – to je tako od Rusije 1918., preko Münchena 1933. i Beograda 1987., do današnjih grčkih komunista iz Syrize i fašista iz Nove Zore, španjolskog Demosa, a nedavno smo i mi dobili svoju inačicu autentične fašističke stranke – koja sebe, jasno, kao i sve slične, prezentira kao antifašističku, komunističku, osnovanu za bolji život svih. No, svakom tko je pogledao snimku Kapovićevog jednosatnog sastanka s najbližim suradnicima, dostupnu preko dnevno.hr, jasno je da se tu radi o čovjeku koji ima svoje fiksacije posve nevezane sa stvarnošću, čija uvjerenja nikakvi argumenit ne mogu pokolebati, otprilike na razini fanatizacije talibana, i koji, prije svega, želi biti diktator. Da se ne kani služiti nimalo demokratskim metodama, jasno govori njihov način komunikacije, gdje sve argumentirane kritike rapidno brišu sa svojeg facebooka, a umjesto odgovora na pitanja, u tipično fašistoidnoj maniri, odgovaraju uvredama i etiketiranjima poput “ustaša”, “klerofašist”, “apologet kapitalizma”, “tržišni taliban”.

“Cilj opravdava sredstvo”

Ono što prvo pada u oči su metode koje on predlaže, a koje neodoljivo podsjećaju na nacističke, uključujući i organiziranje uličnih bandi koje bi se služile nasiljem kako bi ga dovele na vlast. Tu su i druge metode koje neodoljivo podsjećaju na nacizam, ali i na metode Miloševićeve propagande iz osamdesetih: Mate govori stvari poput, “Mi prema neprijatelju, političarima, kapitalu, medijima ne trebamo biti otvoreni i jasni, tu je dosta dobro muljati da ne znaju na čemu su, da misle da ćemo s vremenom reterirati”, “S jedne strane radikalni populizam vezan uz tajkune, a s druge strane, je li, u medije šaljemo nekog pomirljivog, pristojno obrijanog, pozivamo se na neke hipo fore – zdrav razum, dobar život. Jedan tuče po Todoriću, a drugi pa ne, mi samo želimo bolji život za većinu”, “Mi smo tu dosta dobro prodali priču da to ne zvuči previše svetogrdno kod ovih iz nacionalističke pozicije”, govori o tehnikama manipuliranja “šljakerima” koje očito prezire. Njegov populizam očito podsjeća na onaj Hitlerov ili Miloševićev, no te sličnosti nisu nimalo slučajne. Pogledajte slijedeću izjavu: “Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji današnjeg kapitalističkog ekonomskog sustava koji eksploatira siromašne, sa svojim nepoštenim plaćama, sa svojim nemoralnim vrednovanjem ljudskog bića prema bogatstvu umjesto prema odgovornosti i postignućima, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu”. Ne, to nije rekao Kapović. To je rekao Adolf Hitler, u svom govoru 1. svibnja 1927., kako je navedeno u knjizi Johna Tolanda “Adolf Hitler: Konačna biografija” iz 1976.

Uostalom, pogledajte ovaj program, neke od 25 točaka:
7: ‘Mi mislimo da svaki građanin ima pravo na posao i dovoljno hrane, krov nad glavom i dostojanstven život’;
9: ‘Svi građani trebaju imati jednaka prava i dužnosti’;
10. ‘Svatko mora imati posao, nitko ne smije biti sebičan, već raditi na dobrobit sviju’;
11. ‘Nitko ne bi smio živjeti od rente, ako je nije svojim radom zaradio’;
12. ‘Ratnim profiterima treba oduzeti svu imovinu’;
13. ‘Sve velike korporacije treba nacionalizirati’;
14. ‘Velike tvrtke trebaju dijeliti profit s radnicima’;
15. ‘Svi stari ljudi trebaju imati mirovinu od koje mogu živjeti’;
16. ‘Mi želimo stvoriti snažnu srednju klasu, podijeliti velike trgovačke lance na male dućane i dati ih u najam malim trgovcima, natjerati državne i gradske vlasti da kupuju od malih obrtnika i malih poduzetnika, a ne da posluju samo s velikim korporacijama’;
17. ‘Ukinuti zemljišnu rentu i zemljišne veleposjede, i zabraniti spekuliranje zemljištem i nekretninama’;
20. ‘Besplatno školstvo za siromašne, uključujući fakultet’;
21. ‘Zdravstvo za sve’.

Zvuči vam dobro? Ni to nije Kapovićev program. To su najbitnije od 25 točaka programa NSDAP-a, Nacional socijalističke radničke partije, a napisane su 1920. godine! Autor tog programa je – Adolf Hitler! A preostale točke govore, uglavnom, kako se riješiti kapitalista: zamijenite u Hitlerovim govorima riječ “Židov” s riječju “kapitalist”, i dobit ćete ono što danas govori “progresivni” Kapović. S tim, da ni tu zapravo neke stvarne razlike nema: u Njemačkoj tridesetih “Židov” i “kapitalist” su bili praktički sinonimi. A to je upravo bio rezultat propagande kakvu predlaže i Kapović koji kaže da je borba kroz jezik užasno bitna, i da tko pobijedi na jezičnom polju pobjeđuje i na terenu: riječ kapitalizam, radnik, demokracija, kaže on, moraju ljudima značiti ono što mi želimo da im znače!

Svima sve besplatno, neprijateljima njemačke rase besplatan metak

Danas mnogi bivšeg diktatora pravdaju time što je “za Tita zdravstvo i školovanje bilo besplatno” (a da kakvo je sad?), da su svi imali velika socijalna prava, radnička ljetovališta, da su se dijelili socijalni stanovi. Iako u tome ima dosta malo istine, što je druga tema, isto bi se s mnogo više prava moglo reći za Treći Reich: i tamo su socijalna prava bila vrlo visoka, vjerojatno nikad radnik nigdje nije bio bolje zaštićen, a “kapitalisti” su uglavnom završili u Auschwitzu i imovina im je nacionalizirana. Naravno, nitko pri zdravoj pameti neće braniti nacional socijalizam time što je standard do rata bio visok, a radnička i socijalna prava bez premca u tadašnjem svijetu, jer bi time pokazali potpunu neosjetljivost za one koji su u ime toga stradali.

No, mnogi zato brane diktaturu u Jugoslaviji upravo takvim argumentima, uz potpunu socijalnu neosjetljivost za one koji su izgubili glavu od Bleiburga do Golog otoka, koji su robijali po Gradiškama i Lepoglavama i koji su zbog delikta mišljenja robijali. Tito je bio dobar jer je zdravstvo i školstvo bilo besplatno i jer su se dijelili socijalni stanovi!? Po tom kriteriju, bio je i Hitler. Osim ako niste Židov, jasno. Ili, u slučaju Tita, folksdojčer, Talijan, Albanac na Kosovu, ili neka druga vrsta narodnog neprijatelja.

No, sličnosti obje ideologije tu ne staju. Ne treba nikad zaboraviti: i Hitler je bio prije svega socijalist. I Mussolini je u mladosti bio gorljivi socijalist, čak i sekretar partije, pisao je vatrene pamflete protiv vjere. Čitavog života je mrzio kršćanstvo i Crkvu, pa je kao urednik socijalističkog glasila napisao i “Povijest katoličkih svetaca je uglavnom povijest mentalno bolesnih ljudi”, i iako je nakon dolaska na vlast pristao krstititi sebe i djecu zbog popularnosti i pritiska katoličke javnosti u Italiji, nikad zapravo nije promijenio stav. Hitler je bio sličan, iako je povremeno iz populističkih razloga davao pomirljive izjave o kršćanstvu, intimno je zapravo mrzio vjeru. Komunisti su to, doduše, radili nešto otvorenije. Danas se često koristi izraz “klerofašizam”, no to je spin: fašisti, niti jedni, se nisu baš voljeli s Crkvom. Malo je poznato – a današnji “liberali”, u stvari neomarksisti, to skrivaju – da je naježći sukob između Mussolinija i RKC-a izbio upravo oko Židova: Mussolini je izopćio Židove iz talijanskog državljanstva, a Papa je osobno apelirao kod diktatora da povuče tu odluku kao nepravičnu i neljudsku. Isto kao što je i spin da je “fašizam sprega krupnog kapitala i totalitarne države”: ako su nacisti išta prezirali, to su bili “krupni kapitalisti”. Naprotiv, točnije je reći da je nacizam sprega marksizma i rasizma.

Oba pokreta su svoje sljedbenike regrutirala iz sličnog sociopolitičkog miljea – lumpenproletera i dijela “poštene” inteligencije, s tim da se ideja o tome tko je “pošten”, razlikovala kod jednih i drugih. Uostalom, najzorniji prikaz sličnosti tih dvaju režima je plakat iz 1987., kada su Slovenci iz NSK/Neue Slowenische Kunsta uspjeli pobijediti na natječaju za plakat u povodu Dana mladosti, manifestacije stadionskog kulta ličnosti koji je nešto što se također viđalo samo u Jugoslaviji, Sjevernoj Koreji i Hitlerovoj Njemačkoj. Plakat je, u stvari, bio djelo nacističkog propagandista Richarda Kleina iz 30-ih godina, a jedine razlike su bile što je svastika zamijenjena petokrakom, a teutonski orao golubicom. Partija je bila oduševljena, dok nisu shvatili podvalu.

Hitler: ne razlikujemo se od komunista po ideologiji, nego po taktici

Sličnosti imaju konkretne uzroke: Benito Mussolini je jednom napisao – “Temelj fašističke doktrine je koncept države, njene esencije, njene svrhe i ciljeva. Za fašizam država je apsolut, pojedinci i grupe su nebitni”. Posve ista stvar je s komunističkom doktrinom, koja je intrinzično kolektivistička, u kojoj je “komuna”, zajednica, uvijek iznad pojedinca, u kojoj su interesi “zajednice” uvijek bitniji od osobnih interesa i sloboda. Hitlerov nacional-socijalizam nije pao s Marsa, on je zapravo nastao na temeljima revolucije u Rusiji. Niti sustav konc-logora Adolf nije morao sam smišljati: dovoljno je bilo preslikati postojeći sustav Gulaga iz SSSR-a.

Iz memoara bivših nacista pove je jasno, izvan svake sumnje, da Hitler nije bio “socijalist” samo po nazivu svoje stranke -on je to bio po uvjerenju, kao i njegovi suradnici, a takvima su ih smatrali i tadašnji demokršćani i socijaldemokrati. Naziv “nacional socijalizam” nije bio nimalo pogrešan. Iako je javno uvijek nastupao kao protivnik marksizma, i iako je antiboljševizam bio bitan dio njegovog javnog nastupa, ne treba zaboraviti da se tu prije svega radilo o tome da su boljševici bili Rusi, Slaveni, a on je Slavene smatrao nižom rasom. Usto, bio je megaloman koji je odbijao javno govoriti o svojim uzorima, no govorio je privatno. To je otvorilo prostor kasnijem krivotvorenju povijesti i prikazivanju Hitlera kao nekakvog desničara, što on nikad i nipošto nije bio.

Hermann Rauschning, nacist koji je bio Hitlerov prijatelj i prije dolaska na vlast 1933., ispričao je kako je Hitler jednom rekao – “naučio sam mnogo od Marksa, i ne oklijevam to priznati”. Bio je ponosan na svoje poznavanje Marksovih radova koje je proučavao u zatvoru nakon 1924., nakon propasti državnog udara. On je rekao da je problem s Weimarskom republikom taj što “njeni političari nikad nisu niti čitali Marksa”, te su smatrali da je to “unutarnja stvar Rusije”, dok je ta revolucija, po Hitleru, promijenila cijeli tijek ljudske povijesti! On se razlikuje od komunista, objasnio je tada, manje po ideologiji, a više po taktici. Njemački komunisti, rekao je Rauschningu, su mislili da je politika pisanje i držanje govora. Oni su bili tek pamfletisti, rekao je, “a ja ostvarujem ono što su ta piskarala stidljivo započela”, te dodao, vrlo otvoreno, kako je “cijeli nacional socijalizam zasnovan na Marksu”.

Ta primjedba zapravo govori više od svega što je napisao u Mein Kampfu: a i tamo, zapravo, kaže da se njegova doktrina suštinski razlikuje od Marksove po tome što on prepozanje važnost rase-što impicira da bi inače to bila samo derivacija marksizma. Bez rase, kaže Hitler, nacional socijalizam “bi se tek natjecao s marksizmom na njegovom vlastitom terenu”. No, ovdje ne treba zaboraviti ni drugu stranu: kako znamo, i Engels je bez imalo dvojbe Nijemce vidio kao superiornu rasu i o tome jasno pisao, a Marks se svojski trudio dokazati da je Nijemac i prezirao je židovstvo i Židove (poznat je pamflet o Židovskom pitanju), a u privatnim pismima je sprdao LaSalleovo židovstvo).

Genocid su prizivali tek socijalisti

Nakon iščitavanja većeg broja njihovih radova, teško mi je bilo oteti se dojmu da je cijela konstrukcija, zapravo, stvorena kako bi Njemačka, kao zemlja s tada najjačim radništvom, a lišena kolonija za razliku od konkurenata, postala predvodnica revolucije i na taj način se nametnula kao nova imperijalna sila koja će zavladati zapadom, na sličan način kako je to u praksi kasnije uspjelo Rusima koji su preko revolucije uspjeli uspostaviti svoj imperij koji je sezao sve do Jadrana.

Marks je, jasno ne bez razloga, muljao da do revolucije mora prvo doći u industrijski najrazvijenijim zemljama, a to je, jasno, bila Njemačka. On međutim nije razumio duboku povezanost onog što je nazvao “kapitalizam” s protestantskom etikom Nijemaca i sjevera općenito, što je kasnije dobro obrazložio Max Weber. Zato se njegove ideje nikad nisu primile niti u jednoj protestantskoj zemlji – baš niti jedna nikad nije imala spomena vrijednu komunističku partiju, no s pravoslavnom i, donekle, katoličkom (Italija, Francuska) je kako znamo bilo drukčije.

No, zašto danas Hitlera mnogi smatraju, posve pogrešno, konzervativnim desničarem? Tvrdnja da Hitler ne može stvarno biti socijalist jer je zagovarao i prakticirao genocid, je jedna ogromna zabluda proizašla iz povijesnog zaborava. U godinama njegovog uspona, samo su socijalisti i komunisti zagovarali i provodili genocid, barem u Europi, i Hitler je toga i te kako bio svjestan. Na mitingu NSDAP-a, u Münchenu 1920., rekao je: “Ako smo socijalisti, definitivno moramo biti antisemiti – a suprotnost tome je materijaliizam i mamonizam, kojem se pokušavamo suprotstaviti.” Čuo se glasan pljesak: publika je shvatila poruku. Hitler je nastavio: “Kao socijalisti, kako ne možete biti antisemiti?” Uostalom, još od Engelsovog članka iz 1849. gdje on pravda genocid kao praksu pa do smrti Hitlera, svi koji su zagovarali genocid sebe su zvali “socijalistima”, i tu nema niti jedne iznimke!

Etiketiranje umjesto argumenata

Kako je onda došlo do toga da se danas sljedbenici iste te ideologije nazivaju “antifašistima”, iako je Engels vrlo jasan oko nasilja i nižih rasa? Marksisti iz Frankfurtske škole popularizirali su prevladavajući sentiment. Theodor Adorno je smislio ljestvicu autoritarizma prikazujući konzervativce kao latentne fašiste. Oznaka “fašisti” kasnije se lijepila bilo kome koga neomarksisti, koji su se u međuvremenu prozvali “liberalima”, nastoje prognati ili diskreditirati. To se obilno danas koristi u Hrvatskoj, kako bi se zagovornike demokracije i slobode pojedinca prikazalo “fašistima”, a kolektiviste, udbaše i zagovornike totalitarizma, diktature i kolektivizma – “antifašistima”. U stvarnosti, nije teško vidjeti da su suvremenici Hitler i Staljin bili ideološka braća i braća po metodama, s tim što je jedan stvarao veliku Rusiju, a drugi veliku Njemačku, ali i time što se jedan, ni kriv ni dužan, našao na pobjedničkoj strani u ratu, pa je time otvoren put “modificiranim” tumačenjima.

U stvarnosti, Hitler je slijedio Lenjinov put do totalitarne tiranije, koristeći krizu kako bi se uspeo na vlast. Nacisti su prezirali marksiste, ne zbog ideologije , nego zato što su izdali Njemačku u Prvom svjetskom ratu i jer bi bilo glupo da njemački komunisti prisegnu na vjernost Slavenima u Moskvi. No jedni i drugi su slijedili isti koncept u kojem je – država sve, pojedinac ništa. Nacističko centralno planiranje nije bilo egalitarističko poput onog komunističkog, no sustav ekonomskog nagrađivanja je, u stvari, bio isti: članstvo u partiji i partnerstvo s državom su donosili utjecaj i moć.

Do početka rata, ideja da je Hitler socijalist, bila je već odbačena među većinom socijalista drugih država, jer je bilo nezgodno deklarirati se politički kao i on, no čuveni pisac George Orwel je, kao predani socijalist, čak i nakon pada Francuske 1940. pisao kako je Hitlerov uspjeh “fizičko raskrinkavanje kapitalizma” i kako se pokazalo “jednom za svagda da je planska ekonomija jača od one bez plana”, iako niti on nije dvojio da je Hitlerov pobjeda bila tragedija i za Francusku i za čovječanstvo. Plansko gospodarstvo dugo je stajalo na čelu socijalističkih zahtjeva; Orwell je tvrdio da je Hitler uzeo iz socijalizma “upravo one značajke koje su učinkovite za ratne svrhe”, te kako je već došao blizu pretvaranja Njemačke u socijalističku državu: “Interno, Njemačka ima dosta zajedničkog sa socijalističkim državama”, rekao je Orwel. Te riječi napisao je neposredno prije Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Orwell je vjerovao da će Hitler ući u povijest kao “čovjek koji će Londonski City i njegove financijere natjerati da prihvate činjenicu da središnje planiranje funkcionira i da ekonomske slobode ne funkcioniraju”.

Crveni i crni fašizam

Isto to državno planiranje koje su prakticirali Hitler, Staljin i Tito – a svima su države propale – danas prizivaju neokomunisti čije se metode i ciljevi nimalo ne razlikuju. No dok je kult Hitlerove ličnosti strogo zabranjen, kod nas kult ličnosti diktatora i dalje živi, a diktatura se po medijima prikazuje kao nešto pozitivno. To, jasno otvara vrata manijacima poput Kapovića, koji otvoreno govore o ukidanju privatnog vlasništva (“tajkune ćemo prve, a one s pet zaposlenih zasad nećemo napadati, neka misle da im nećemo ništa”, kaže Mate), ukidanju demokracije i nasilju na ulicama kao metodi “klasne borbe”. I uza sve to, dopušteno mu je i dalje predavati na fakultetu! Osim Kapovića, fašističkom se retorikom služe i drugi komunistički vjernici u Hrvatskoj, poput dr. Nenada Horvata.

U situaciji u kojoj mnogi prizivaju spasitelja iz “pakla slobodnog tržišta”, u kojoj je mnogima dosta demokracije, dosta im je izbora, dosta im je Hrvatske, dosta im je EU-a, sve je to kažu prijevara i sve je laž, razočarani su svime, pitanje je samo tko će prvi izaći pred masu i reći – “Vas niko ne sme da bije.” Ukoliko se to desi, a nismo daleko od toga – Kapović je možda previše redikul, no mnogi stoje u redu za mjesto novog Tita – budućnost neće biti nimalo svijetla. Ne treba imati iluzija da itko od njih želi išta do li mercedes sa šestorim vratima u kom bi, kako je pjevao Čorba, mogao otresati “havanu” u zlatnu pepeljaru dok gazi po cvijeću i ljudima.

Upravo zato je bitno slijediti smjernice EU-a i jednako osuditi sve totalitarne režime. Upravo zato treba ukloniti Trg maršala Tita, a ne zbog neke “ustašonostalgije”. Upravo zato je bitno da se prizivanje nostalgija za komunizmom i SFRJ tretira kao i povijesni revizionizam vezan uz Treći Reich i da se slavljenje Tita tretira jednako kao i slavljenje Hitlera ili bilo kojeg drugog diktatora, predstavnika antidemokratskih ideologija.

Demokracija se ne mora nužno svima dopadati, kapitalizam još manje. No otvoreno glorificiranje diktature ipak ne smije dobivati javni prostor: komunizam kao ideologija ima stotinjak milijuna žrtava na duši i nitko nema pravo reći da mu treba dati još jednu šansu.