NATO napušta brod koji tone, islamisti dolaze na svoje

Danas talibani nadziru gotovo 70 posto afganistanskog teritorija - s brzo rastućim ISIL-om nameću svoj oblik srednjovjekovnog tipa svjetovne vlasti i prakticiranja radikalnog islama.

Međunarodne koalicijske snage pod vodstvom NATO saveza do kraja godine napuštaju Afganistan. To se neće dogoditi u velikom stilu, kako obično čine pobjednici. Povlačenje će više izgledati na bijeg s tonućeg broda, a neuspješna misija bit će samo još jedna u nizu sličnih gromko najavljivanih američkih akcija pokrenutih proteklog desetljeća – iza kojih na kraju ostaje potpuni kaos.

Sve su te intervencije formalno imale za cilj svrgavanje omraženih diktatora, uspostavu stabilnosti, demokracije, ljudskih prava i procvata država poput Iraka, Libije, kao i izvoz „obojenih“ revolucija s identičnim ciljem u Egiptu, Siriji, Ukrajini i drugim državama bivšega SSSR-a. Zbog takve američke politike Europska unija, izmorena i dezorijentirana po pitanju izbjegličkog vala koji udara o njezine obale, danas sliči na bogatog ali paraliziranog bolesnika kojemu tuđi liječnici propisuju skupe recepte, i koje sam mora plaćati. To se odnosi i na potpuno poremećene odnose EU-a s Rusijom, međusobne gospodarske sankcije i sumanuto gomilanje vojnih efektiva uzduž međusobnih granica, umjesto dojučerašnje pune gospodarske suradnje i političke stabilnosti koja je odgovarala i jednoj i drugoj strani.

Afganistan – umjesto slobode islamistički teror

Krajem rujna afganistanski talibani izveli su najveću vojnu akciju još od 2001. i munjevito su, gotovo bez otpora, zauzeli Kunduz – strateški grad na sjeveru zemlje – “vrata“ Srednje Azije. Taj je grad u vrijeme afganistanskog rata bio sjedište tzv. Sjevernog saveza (tadžiških plemena) na čelu s generalom Masudom, a talibani su ga neuspješno htjeli više puta vojno preuzeti. Osim Kunduza, u najnovijoj akciji zauzeli su još neka neka pogranična područja svega 50-ak kilometara od granice s Tadžikistanom, dugom 1344 kilometra. Ta je akcija zapravo vijesnik konačne bitke za Afganistan i ukazuje na kroničnu slabost središnje vlasti u Kabulu. Zauzimanju Kunduza treba pridodati i akciju od 12. kolovoza u regiji Hanabad, gdje su talibani zauzeli još 60-ak sela.

Pa iako su vladine snage, uz pomoć američkog zrakoplovstva i specijalnih postrojbi u roku od 24 sata uspjele osloboditi Kunduz, ostaje gorka činjenica da talibanski pokret sve više jača i u brojčanom i u materijalno-tehničkom smislu. Osim toga, talibani (kao južnjački pokret), prodrli su na sjever Afganistana podjednako nastanjen s u zemlji većinskim Paštunima i sjevernim manjinama Uzbeka, Tadžika i drugih. U tim su krajevima aktivne i islamističke grupacije „Islamski pokret Uzbekistana“ (službeno sjedinjen s ISIL-om), te grupacija Tadžika „Ansarullo“, također islamističkog usmjerenja. Talibani su nakon smrti njihovog karizmatičnog vođe mule Omara 2013. (o njoj se nije znalo gotovo više od godinu dana jer su talibani tajili informaciju iz vojno-psiholoških razloga) izgubili ideološki identitet. Iznova su, suprotno najavama svog novog vođe mule Mansura, pribjegli teroru i okrenuli se ubojstvima stanovnika koji se protive njihovoj radikalnoj ideologiji, silovanju žena, napadima na državne snage sigurnosti i službenike u tijelima vlasti. Danas talibani nadziru gotovo 70 posto teritorija države, prije svega njezin južni i istočni dio, te skupa s brzo rastućim ISIL-om nameću svoj oblik srednjovjekovnog tipa svjetovne vlasti i prakticiranja radikalnog islama.

Središnja vlast u Kabulu gubi rat, ISAF obraz

Zauzimanje Kunduza zadalo je težak udarac vlasti predsjednika Mohammada Ashrafa Ghania u Kabulu i ukazalo na duboke probleme koje vlast ima i koje će još više imati u kako bi očuvala nadzor nad zemljom nakon odlaska NATO-a. Puno se prije čini kako će se one morati koncentrirati na zadržavanje nadzora nad samim Kabulom i okolicom, nego što će imati snage i potpore stanovništva za vraćanje nadzora nad izgubljenim teritorijem na jugu i istoku zemlje. Regularna afganistanska vojska nalik je nemotiviranoj novoj iračkoj vojsci nakon rušenja Sadama Huseina, njene postrojbe često bježe iz borbe te talibanima ostavljaju čak i oružje.

Takav razvoj situacije i stanje državnih snaga sigurnosti i strukture vlasti, u koje je Zapad uložio veliki novac (sjećamo se i neozbiljnih izjava pojedinih zapadnih državnika o tome kako se zbog njihove vojne intervencije uskoro mogu steći uvjeti za velike inozemne investicije u tu zemlju), ukazuju na potpuni promašaj i iluzije o nametanju zapadnog načina života i tipa demokracije u zemlji čije je društvo duboko ukorijenjeno u srednjovjekovni način funkcioniranja. Sve ukazuje na potpunu propast američke politike u toj regiji i dovodi u pitanje i mogućnost cjelokupnog povlačenja NATO-vog kontingenta do konca 2016. zbog ugroze civilne komponente međunarodnih snaga ISAF-a koja će u Kabulu ostati. Zbog toga su američki vojni zapovjednici na terenu, ali i u Pentagonu, tražili od predsjednika Baracka Obame produljenje operacije i pojačavanje zračnih napada na talibane.

Obama je prošloga tjedna udovoljio njihovom zahtjevu, donijevši odluku o ostanku 5500 američkih vojnika, žrtvujući tako u predizborno vrijeme jedno od svojih glavnih obećanja iz njegove predizborne strategije – da će do kraja mandata povući sve američke vojnike iz Iraka i Afganistana. Neispunjavanje obećanja nesumnjivo će predstavljati teret Demokratskoj stranci i njezinom kandidatu u predizbornom vremenu. Ali, s druge strane, ostavljanje Afganistana u kaosu umjesto stabilizacije (zbog čega je NATO-va intervencija i započela), značila bi cjelokupni poraz, ne samo Obamine politike već i samog SAD-a, čiji bi ionako poremećeni ugled u regiji još više oslabio (glavnina snaga ISAF-a prema planu je napustila zemlju do kraja 2014., a zadržanih 13 tisuća vojnika pomaže učvršćivanju središnje vlasti u Kabulu).

Naime, jasno je da se postojeća državna vlast utemeljena na demokratskim načelima slobodnih izbora (na deficitaran afganistanski način) neće dugo zadržati bez vojne potpore međunarodnih snaga. I to bez obzira na brojčanu i tehničku nadmoć njezinih vojnih snaga u odnosu na talibane, a što je rezultat kukavičluka, ali i korupcije, šarolikosti i nepouzdanosti same kadrovske strukture regularne vojske.

Međutim, već je sada jasno kako 5,5 tisuća američkih vojnika na terenu koji će u Kabulu ostati od kraja 2016. ne mogu učiniti ništa doli učvrstiti obranu samog glavnog grada. SAD-u je sada imperaiv nadzirati službene političke procese u samom Kabulu, a nemaju nikakav interes prema ostalom dijelu zemlje u smislu borbe s islamistima. Naime, Washington ponajprije želi spriječiti daljnje zbližavanje Kabula s Moskvom i Pekingom kroz Šangajsku organizaciju (ŠO) država gdje Afganistan sada ima status promatrača i sudjeluje u radu određenih foruma (sukladno svom statusu) na summitima ŠO-a. Destabilizacija te zemlje SAD-u ide u prilog u kontekstu geopolitičke borbe protiv Kine i Rusije koje kroz ŠO već neko vrijeme Kabulu nude rješenja za političku stabilizaciju zemlje kroz njeno uključenje u megainvesticijske projekte poput Puta svile ili energetske plinovodne i naftovodne transverzale.

Pojedini analitičari iz sadašnjeg stanja u Afganistanu vuku paralelu s ruskom intervencijom u Siriji, u koju su Rusi ušli kada im je “voda došla do grla” i prijetnje da tamošnji islamisti zauzimu cijelu Siriju i sruše tamošnje Rusiji odane vlasti. Zato i pojedini američki i NATO-ovi vojni dužnosnici naglašavaju kako i SAD u Afganistanu mora djelovati odlučno i u skladu sa svojim interesima. To će i biti predmet odlučivanja NATO-a na skorom sastanku njegovih ministara vanjskih poslova.

Za Hrvatsku su posebno važne riječi kancelarke Angele Merkel o tome da je ona spremna produljiti misiju Bundeswehra u toj zemlji, a s obzirom da je naš kontingent na terenu vezan uz njemački. Naravno, to a priori ne znači i nužnost produljenja boravka hrvatskih snaga jer svaka zemlja o tome odlučuje samostalno. Pritom moramo naglasiti kako je upravo njemački kontingent prije nekoliko godina bio povučen iz Kunduza na sjeveru zemlje i da sadašnji guverner tamošnje regije Hamdullah Daneshi za pad Kunduza krivi odlazak njemačkih snaga, a središnju vlast u Kabulu optužuje za neodgovornost glede čuvanja sigurnosti toga grada i regije.

Talibani ili “Islamska država”?

Već dan nakon Obamine odluke o produljenju mandata, visoki predstavnik talibana e-mailom je izvijestio Glas Amerike o tome kako je Obamin potez pokazao svu obmanu njegove politike prema „američkom i afganistanskom narodu“ te kako on neće spriječiti „streloviti džihad“ prema američkim i NATO-ovim „okupatorima“ u Afganistanu. S druge strane afganistanski TV kanal Tolo prenio je zadovoljstvo službene vlasti u Kabulu Obaminom odlukom. Uslijedila je i reakcija Rusije – njen MVP je naveo da je Obamina odluka bila „prinudni korak“ koji dokazuje „puni promašaj 14-ogodišnje vojne kampanje Washingtona“ u toj državi. Predsjednik Putin ocijenio je da je stanje u Afganistanu „blizu kritičnog“ i rekao kako različite terorističke grupacije u toj državi imaju za cilj prodrijeti u srednjoazijsku regiju i kako „mi trebamo biti spremni reagirati na takav scenarij“.

Ali paralelno s reaktiviranjem talibana, u Afganistanu ubrzano jača utjecaj ISIL-a tj. „Islamske države“ koja pod svoje okrilje uvlači sve veći broj radikalnih pokreta u zemlji, po istom obrascu kako je to bilo u Libiji, Iraku i Siriji. Prema izvješću UN-ovih promatrača koji prate „al-Qaidu“, u Afganistan je s bliskoistočnih bojišnica došlo 70-ak terenskih zapovjednika ISIL-a sa zadaćom osnivanja svojih podružnica diljem zemlje i izgradnje kostura nove islamističke oporbe umjesto „protuživotnog“ talibanskog pokreta. Jedan od najznačajnijih prijelaza iz talibanskih redova u ISIL je onaj iz 2014., kad mu je pristupio Rauf Hadem, bivši savjetnik mule Omara. Upravo je on osnovao ISIL-ove odrede u regijama Hilmand i Farah, a borce novači izdašnim novčanim iznosima.

Danas ISIL regrutira borce u 25 od 34 regije Afganistana, a utjecaj i snaga rastu mu ubrzano. Priključuju mu se i spomenute grupacije iz inozemstva, u prvom redu Uzbekistana, Pakistana i Čečenije.

Očekuje se zaoštravanje borbe između talibana i ISIL-a, a talibansko vodstvo već je upozorilo vođu „IS-a“ Abu Bakr al-Bagdadija na otvaranje „druge ustaničke fronte“ u Afganistanu zbog toga što je spomenuti navodno u svoj „kalifat“ uključio afganistansku regiju Horasan. Naglašavamo da je „IS“ u Iraku i skoro čitavoj Siriji već asimilirao „al-Qaidu“, odnosno potonja je izvršila „rebrending“. Prema nekim informacijama za takav „rebrending“ u Afganistanu zainteresirane su i pakistanske tajne službe kojima je destabilizacija te države u interesu.

I